KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Ustavne promjene ili ustavni udar?

  • Autor: Anto Mikić
  • Zadnja izmjena 28.05.2010 08:01
  • Objavljeno 28.05.2010 u 07:00
Spušteni pogledi čelnika vodećih hrvatskih stranaka - Jadranka Kosor i Zoran Milanović

Spušteni pogledi čelnika vodećih hrvatskih stranaka - Jadranka Kosor i Zoran Milanović

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Željko Hladika

Dogovor Kosor - Milanović udar je na hrvatski pravni poredak, a temeljni konstitutivni dokument u državi podređen je prizemnim stranačkim interesima, smatra naš komentator, zaključujući da je dijaspora oštećena prije svega u praktičnom smislu – smanjenjem broja glasačkih mjesta

Kad su prošlog petka premijerka Jadranka Kosor i čelnik najjače oporbene stranke Zoran Milanović nakon dugih pregovora javnosti slavodobitno obznanili kako su postigli dogovor o jedinome preostalom spornom pitanju u procesu ustavnih promjena – onome o glasovanju tzv. 'dijaspore' – mnogi su promatrači političkih rasprava u Hrvatskoj mogli zaključiti kako je time jedno važno pitanje, koje je godinama punilo naslovne stranice našega tiska i unosilo nemir u hrvatski politički prostor, napokon stavljeno 'ad acta'. Meni se, međutim, čini kako tim dogovorom ne samo da nije kvalitetno riješeno pitanje glasovanja hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj, nego je njime stvoren opasan presedan podređivanja Ustava, tog temeljnog konstitutivnog dokumenta države i političke zajednice, prizemnim stranačkim interesima.

Svih je ovih godina, naime, otkako se u hrvatskoj javnosti raspravlja o tom famoznom biračkom pravu dijaspore, bilo i više nego jasno da je 'vječito oporbenom' SDP-u i njegovim političkim saveznicima to pravo smetalo zbog toga što je, u praksi, ono HDZ-u donosilo nekoliko saborskih mandata više. Kao što se i HDZ u zaštiti toga prava više vodio tim 'sigurnim' dobitkom negoli stvarnom željom da očuva 'hrvatsko zajedništvo' i 'interese Hrvata' izvan Hrvatske. O tome svjedoči ne samo konačni sadržaj dogovora Kosor - Milanović, o čemu ću riječ-dvije poslije, nego i njegov tajming: HDZ je, naime, pod pritiscima oporbe 'popustio' samo nekoliko mjeseci nakon što je na biračkim mjestima izvan zemlje, po prvi put otkad je hrvatskih izbora, ne-HDZ-ov kandidat (Milan Bandić) u utrci za predsjednika osvojio više glasova od HDZ-ovog (Andrije Hebranga).

Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL


Predsjednik Josipović pozdravio je dogovor Kosor - Milanović
Nakon silne rasprave o glasovanju dijaspore, više se od šume ne vidi drvo

No važniji od te zanimljive podudarnosti svakako je sadržaj dogovora, prema kojemu se dijaspori uvodi fiksna kvota od tri zastupnika, a mogućnost biranja ograničava samo na diplomatsko-konzularna predstavništva RH u svijetu. Meni se čini kako su i jedno i drugo rješenje, pojedinačno gledano, u dubokom neskladu ne samo sa sadašnjim hrvatskim Ustavom, nego i s onakvim (izmijenjenim) kakav se predlaže, dok su pak ta dva rješenja, kad ih se promotri u paketu, u neskladu i sa zdravim razumom. Neće mi to, naravno, biti tako lako dokazati u ovako kratkome tekstu, tim više što je u šumi argumenata koji su u javnosti proteklih godina izneseni danas jedva i moguće vidjeti obično drvo.

A da bi se to moglo, potrebno je, barem na trenutak, svu tu silnu raspravu staviti na stranu, te naprosto uzeti tekst 'božićnoga Ustava' u ruke. On, naime, 'dijasporu' nigdje ne spominje, kao što ne spominje ni zasebnu, 11. izbornu jedinicu. Ne spominje ni 'građane koji plaćaju porez u Hrvatskoj', kao ni ovoliki ili onoliki broj biračkih mjesta. Ne, dosadašnji je hrvatski Ustav naprosto iznad toga, dok su sva ta pitanja predmet pojedinih zakona ili međudržavnih dogovora.

On se, kao i većina ustava u demokratskom svijetu, ponajprije bavi pravima i slobodama hrvatskih građana, temeljnim načelima na kojima se ima graditi hrvatsko društvo, te ustrojem i ovlastima najvažnijih političkih institucija. Pa tako, već u izvorišnim osnovama (preambuli) izričito navodi kako se RH ustanovljuje kao 'nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina...' u kojoj se 'jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina'... Čitam, nadalje, već u prvome članku, pod temeljnim odredbama, kako 'u RH vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana' te kako 'narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem'. Samo dva članka dalje, pod 'najviše vrednote ustavnoga poretka i temelj za tumačenje Ustava' opet, među ostalim, nailazim na jednakost, a kasnije i 'jednakost pred zakonom'. Napokon se u čl. 45., kojega se ovim ustavnim promjenama kani preinačiti, navodi i taj, u demokratskome svijetu naširoko prihvaćeni standard, prema kojemu 'hrvatski državljani imaju opće i jednako biračko pravo'.

Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/PIXSELL


Da bi se proveo dogovor Kosor - Milanović, trebalo bi napisati novi Ustav, a ne mijenjati postojeći

I kako sad, nakon sve te jednakosti i ravnopravnosti svih državljana, na kojima je sazdan i kojima je prožet cjelokupni Ustav, Milanović i Kosor, odnosno Šeks, Pusić i Leko, misle 'k'o sjekirom' opaliti po jednome jedinome članku (onome 45) te mirne duše konstatirati kako jedni hrvatski državljani (oni s prebivalištem u Hrvatskoj) imaju jedna, a drugi hrvatski državljani (bez tog prebivališta) druga prava?! A upravo tako izgleda službeni prijedlog promjene toga članka koji su, na temelju dogovora Kosor - Milanović, sačinili i Saboru uputili članovi Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav.

Prošli sličan pokušaj petljanja oko biračkoga prava prije nekoliko godina presudom je srušio i sam Ustavni sud. Kad je, naime, u Zakon o referendumu uvrštena odredba prema kojoj pravo glasa nemaju državljani bez prebivališta u Hrvatskoj, ustavni su suci 5. lipnja 2007. istu ukinuli, a u obrazloženju naveli zašto je to, po mnogim člancima hrvatskoga Ustava, naprosto nedopustivo. No, dok je neustavnost pojedinog zakona nešto što se događa i zemljama s dužom demokratskom praksom od hrvatske, i nešto što se može relativno lako ispraviti, 'neustavnost' samoga Ustava, odnosno nekih njegovih odredbi, mogao bi postati izvorni hrvatski doprinos razvoju pravne znanosti. Nešto po čemu bi Hrvatska mogla ući u svjetske pravne udžbenike.

Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Dejan Moconja


Hrvatski konzulat u Banjoj Luci
Nakon uvođenja fiksne kvote, ukidanje biračkih mjesta obični je politički mazohizam

Sve u svemu, više je nego jasno kako će hrvatski državljani 'drugoga reda' ovim ustavnim promjenama biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na hrvatske državljane koji žive u Hrvatskoj. I to po oba elementa postignutog dogovora. Niti će njihov glas imati istu 'težinu' kao glas njihovih sudržavljana u Hrvatskoj, nego će vrijediti oko četiri i pol puta manje, niti će im biti osigurana dostupna birališta na kojima bi oni uopće mogli ostvariti svoje biračko pravo.

I premda se u javnosti tvrdi kako se ograničenje broja biračkih mjesta, de facto, odnosi samo na BiH, to ipak nije tako. Jest, najviše će dosadašnjih biračkih mjesta biti ukinuto u BiH, ali će isto tako od, primjerice, devet izbornih mjesta na kojima se glasovalo na prošlim izborima u Kanadi, ostati tek jedno jedino – ono u veleposlanstvu u Ottawi. Kao što, po sili Ustava, više neće moći biti otvorena ni dosadašnja biračka mjesta u austrijskim gradovima Linzu, Salzburgu i Klagenfurtu, američkome San Joseu, ili Tivtu i Herceg Novom u Crnoj Gori te Janjevu na Kosovu...

Meni je, moram priznati, neshvatljiv taj mazohizam ovoga ustavnoga dogovora. Jer, ako se već fiksno određuje broj zastupnika dijaspore, čemu njihovim biračima još i otežavati, a često i onemogućavati, pristup biralištima?! Zar veći broj izašlih birača ne bi doveo barem do bolje reprezentativnosti tih troje izabranih? I to se, da apsurd bude veći, predlaže istodobno s uvođenjem dvostrukoga prava glasa manjinskim biračima, koje bi njihovim zastupnicima (kojima je, po načelu pozitivne diskriminacije također osigurana fiksna kvota od osam zastupnika) trebalo osigurati upravo veću reprezentativnost.

I, da ne bi bilo zabune, ne radi se ovdje samo o udaru na 'Hercegovce' ili 'emigraciju', već o udaru na temeljne postavke hrvatskoga ustavno-pravnoga poretka, čije krajnje posljedice jedva da itko može predvidjeti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi