Dok se u Ujedinjenim narodnima (UN) lome koplja oko zahtjeva libijskih pobunjenika za uspostavom zone zabrane leta, od čega najvjerojatnije neće biti ništa, za to vrijeme Gadafijeva vojska zauzima grad za gradom i prijeti osvetom svima koji su ustali protiv njega. Na sva kršenja ljudskih prava svijet ponovo samo nijemo gleda kao i u brojnim sličnim primjerima iz povijesti; sjetimo se samo Hrvatske i Ruande
Profesor međunarodnog prava za zagrebačkog Pravnog fakulteta Davorin Lapaš kaže da na umu treba imati činjenicu da su Ujedinjeni narodi organizacija koja je osnovana 1945. s primarnom svrhom sprečavanje međunarodnih sukoba.
No objašnjava on, jamči poštivanje suvereniteta i poštuje načelo nemiješanja u unutrašnje stvari države.
'U oružane sukobe unutar neke države UN bi intervenirao tek ako bi došlo do ozbiljnih kršenja temeljnih ljudskih prava i tu se ne misli na nešto poput policijske represije, nego tek nešto mnogo teže poput genocida', kaže on i dodaje da čak i Drugi protokol uz Ženevske konvencije razlikuje građanski rat od unutrašnjih nemira i pobuna.
Građanski rat se prepoznaje kao situacija kada se pojave pobunjenici koji uspiju uspostaviti kontrolu nad dijelom države i tamo se ustale. 'Tada oni postaju međunarodno relevantni i mogu ostvariti međunarodnopravni subjektivitet. Primjena sankcija Ujedinjenih naroda pretpostavlja uvijek da je Vijeće sigurnosti utvrdilo postojanje barem prijetnje međunarodnom miru i sigurnosti, kaže Lapaš.
Sankcije UN-a mogu uključiti i upotrebu oružane sile, nastavlja on, a to se još nije dogodilo u Libiji. No treba navesti i to da međunarodno pravo ne brani vlasti nijedne države poduzimanje vojno-redarstvenih akcija protiv pobunjenika čak i ako su oni ostvarili kontrolu na dijelu njezina teritorija. Takve akcije međutim ne smiju se pretvoriti u kršenje međunarodnog prava, primjerice rezultirati zločinima protiv čovječnosti, genocidom i sl. Nadalje, 'treba biti oprezan u osudi UN-a', a on to i potkrepljuje argumentima da se međunarodno pravo temelji na načelu neintervencije, jer postoji strah da bi se taj institut mogao zloupotrebljavati, ali i selektivno primjenjivati.
'Situacije poput ove koja se događa u Libiji nisu rijetke, a s druge strane nijedna stalna članica Vijeća sigurnosti ne bi mogla biti pogođena sankcijama što god radila, jer bi ih mogla spriječiti svojim vetom', kaže Lapaš.
On smatra da će u libijskom slučaju teško doći do vojne intervencije uz dozvolu UN-a, a pitanje zone zabrane leta koju traže pobunjenici također je odluka bliska oružanoj intervenciji, jer netko vojno mora nadzirati libijski zračni prostor.
'Sankcije UN-a u pravilu najprije uključuju mjere poput embarga na prodaju oružja, diplomatskih i ekonomskih sankcija i tek u posljednjoj fazi dolazi se na pitanje uporabe sile', objašnjava profesor međunarodnog prava.
Također, teško je vjerovati da bi Rusija odobrila upotrebu sile protiv Gadafija ako bi to predložili Amerikanci.
U ovakvim situacijama posljednje vrijeme vodeću ulogu preuzimaju unilateralna djelovanja nekoliko zemalja uglavnom predvođenih SAD-om ili NATO-om, a to je opet naslonjeno na SAD. Ipak, treba naglasiti da je svaka upotreba sile od strane bilo koje države, NATO-a ili bilo koje druge međunarodne organizacije kršenje međunarodnog prava, ako nije odobrena od Vijeća sigurnosti.
