Tako se junak naše priče, Nizozemac u bermudama i s vlasničkim listom nekretnine u Polači, nadobudan nasukao na birokratsku (i)stinu. Što je ok, jer zamislite tek da je takav, gologuz, ipak uspio uploviti u ured načelnika općine i stati pred Sveto trojstvo: zastavu, grb i oči prvog predsjednika. Strah me je i pomisliti.

Da se navedena katastrofa ne dogodi, pobrinuo se Viktor Prtenjača, heroj i domoljub čiji je životopis teško sažeti u nekoliko rečenica. Taj bivši pekar, a sadašnji vinogradar i korisnik milijun kuna poticaja Ministarstva poljoprivrede RH, taj vjerni HDZ-ovac koji godinama stranku brani i od njenih članova, taj sjajni poznavatelj nogometa i jedan od dvojice HNS-ovih delegata ispred Zadarske županije (on i Rene nam Sinovčić), načelnik je Polače i čuvar općinske časti u neprekinutom nizu od tri mandata.

Netko ga možda pamti i po izbornoj drami s listićem viška u glasačkoj kutiji, za koji se u šerlokovskoj maniri utvrdilo da je skriven pod glasačkim listićem s rednim brojem 666 i da ga je iskoristila baka, kojoj je potom cijelo biračko povjerenstvo banulo u kuću provjeravati je li to ona uistinu glasovala. A možda ga netko pamti i po tome da je državnu zemlju prodao kao općinsku i tako nasamario kupce u dobroj vjeri da posluju s općinom iz Dalmatinske zagore, a ne Divljeg zapada, te se cijelim slučajem zabavilo i pravosuđe.

Nije Holandez znao na koga se namjerio.

Postavlja se pitanje gdje je nestala naša poslovična ljubaznost i zašto netko nije tom baksuznom strancu ljubazno objasnio nekoliko sitnica, kulturoloških razlika između njih i nas, i tako to. Na primjer, zašto mu nitko nije rekao da naša općina nije neka tamo nizozemska općina. Da smo mi u općinama ipak bolji: vodimo ih sa sedam komada razlike, iako nas je četiri puta manje nego njih, što sve skupa ipak nije prava slika našeg uspjeha. To kako ih rasturamo u općinama postaje do kraja jasno tek kad istaknemo kako je naš BDP 14 puta manji od njihovog.

Što bi značilo da, ako nas žele dostignuti, smjesta moraju osnovati još minimalno 1200 novih općina. I kao bonus za sigurnu pobjedu - neku općinu od, recimo, 93 stanovnika, s najmanje šest zaposlenih i plaćom načelnika od minimalno 2000 eura. E, onda bismo još mogli razgovarati. Ovako, kako bi to rekao jedan načelnikov kolega iz HNS-a: 'Nećete, razbojnici!'

Moglo se, dakle, tom prilično nervoznom čovjeku, koji je burno reagirao na načelnikovu iskrenu brigu za bonton te ugled i čast općine, dati dobronamjerni i prijateljski savjet i o drugim lokalnim običajima u našim krajevima, kao na primjer da uz duge hlače dobro ide i bijela košulja, jer se iz njenog džepa najbolje vidi koje cigarete pušiš, a preporučuje se Marlboro, kao najprikladniji za skladištenje bunta eura između tvrde kutije i celofana.

Ili mu se barem prevesti narodni stih 'Sakatog me napravio ćaća, treća noga do koljena kraća', da napokon shvati zašto Hrvat ni u bunilu ne ide u općinu u kratkim hlačama.

U čemu se mi još razlikujemo od matične zemlje našeg junaka, kako piše Jutarnji list, naturaliziranog Polačanina, koji je zbog ideje da ovako neprimjereno odjeven razgovara s načelnikom općine na koncu završio na policiji i izazvao skandal međunarodnih razmjera slabijeg intenziteta?

Recimo, u broju bicikla po glavi stanovnika, a osobito političara. Moglo mu se, dakle, objasniti i to da je kod nas običaj da se političari voze u limuzinama (a često i helikopterom), a ne da idu na posao i monarhističke protokole kao najveća sirotinja, biciklom. Da je kod nas običaj i da općine čiji prihod ne dostaje ni za plaće zaposlenika kupuju makine, čija je cijena veća od godišnjeg proračuna ustanove za predškolski odgoj.

Pljunimo još koji puta na Grčku

Možda Nizozemska nije najbolja zemlja za usporedbu. Možda bi bilo dobro da se okrenemo na drugu stranu i usporedimo s nekim tko nam može parirati brojem općina po glavi stanovnika. S Grčkom, na primjer. I ne samo da smo tu negdje s općinama, nego se natječemo i po broju slijepih pored zdravih očiju. Ispada da smo mi jedan veliki grčki Zakintos, na kojem je pola glasača 'oslijepilo' i bez naknade od 740 eura. Jer kako drugačije shvatiti činjenicu da više od četiri milijuna stanovnika godinama tolerira rasipništvo najgorih razmjera, a sve pod etiketom demokracije i razgranate lokalne samouprave.

U Hrvatskoj za plaće zaposlenih u općinama odlazi oko 600 milijuna kuna, a još 1,1 milijarda kuna odlije se na materijalne troškove. Dok se u Nizozemskoj administracija uglavnom sređuje preko interneta ili čekanjem u redu koje se mjeri u minutama, a ne satima (mjesecima, godinama), bez šlepera potvrda o potvrdama i biljega na već (pre)plaćene poreze, u našoj je općinskoj administraciji zaposleno oko 3000 ljudi, a sve to kontrolira više od 5000 vijećnika. Uz naknadu, naravno. Pri tome ogromna većina naših načelnika ima samo srednju školu i plaće koje uvelike premašuju one koje ostvaruju učitelji, policijski inspektori, socijalni radnici i visokoobrazovani zaposlenici u realnom sektoru.

Zašto nitko ne dira u jednu od kancerogenih zona ove države, iako galopom srljamo u propast? Zašto se napokon ne krene u zakonodavne izmjene i kresanje nerentabilnih općina i gradova? Naposljetku, i županija koje sve više postoje sebe radi, a i to uz izdašne dotacije iz državne kase. Točnije, iz kredita kojima zadužujemo i djecu naše djece. Zar to ne bi bio interes i 'mi(h)' i 'njih'? Možda zato što je to košnica u kojoj političke stranke vladajućih i oporbenih na nacionalnoj razini podjednako vrcaju svoj med.

Baza iz koje se regrutiraju glasači uhljebljivanjem, angažiranjem rodbine i prijatelja u javnim radovima, raznim beneficijama i materijalnim nagradama. Tu se vojska postrojava. Tu se prije svakih izbora ljuta bitka bije, na krv i nož, tako da je u usporedbi sa strašću, potrošenim satima na promidžbu i noćnim akcijama plakatiranja sela i gradova kampanja na nacionalnoj razini zapravo vrlo dosadna.

Kako sam bila član biračkog povjerenstva jednom u životu

Imala sam tu čast biti član jednog općinskog izbornog povjerenstva za lokalne izbore 2009. I nikad više. Nakon što sam u izborno jutro skinula ogromni stranačko-promidžbeni plakat s ulaznih vrata zgrade u kojoj je smješteno sjedište povjerenstva (zgrada općine), nakon što sam zapriječila aktualnom načelniku, ujedno kandidatu za budućeg načelnika, da svoj stožer ima u istoj zgradi (jer mu to na taj dan nije moglo i smjelo biti radno mjesto) te skoro dobila batina, nakon što prethodno nisam dala na uvide kandidacijske liste s potpisima građana za druge kandidate (jer sam dobila informaciju da se ti ljudi podvrgavaju šikaniranju i ucjenama), na moj je rad uslijedila žalba i karijera mi je naprasno završila. Na svu sreću. Da sam se na nekim budućim izborima našla na popisu kakvog lokalnog povjerenstva, nisam sigurna da bih se upustila u taj Reality Show Survival Slavonia.

Možda je i do mene, a ne do ekipe koja se tako krvnički borila za svaki božji glas, iako im je pobjeda bila unaprijed zagarantirana. Od prvih seoskih izbora nisu ni sišli s vlasti. No svaki glas protiv je kao hračak u lice načelnika, Općine i Domovine. A ni plaća nije za zajebanciju.

Odora po glavi stanovnika

No vratimo se dress codeu u javnim ustanovama. Postoji pisano pravilo ili, točnije, okvir u kojem bi se trebao kretati izbor odjevnih predmeta zaposlenika. Postoji i pravilo o tome kako ne bi smjela biti obučena stranka koja samoinicijativno ili po pozivu dolazi u tu državnu ili javnu ustanovu. U većini tih situacija kratke hlače, natikače i majice bez rukava nisu garderoba koja je na popisu dopuštene.

No postoji i nešto što se zove profesionalnost, pa se takve stranke uglavnom prime uz preporuku da sljedeći puta ipak obuku nešto prikladnije, čisto da izbjegnu mogući problem, a ne zato što preuzvišeni državni službenik ili dužnosnik pada u nesvijest zbog napada na njegov moralni integritet te ugled i čast Domovine. Napokon, friškim izmjenama pravilnika o postupanju sa strankama u sudovima, izrijekom se pravosudnim policajcima daje naputak da sudovima tijekom ljetnih mjeseci mogu pristupiti i stranke u kratkim hlačama, natikačama i majicama bez rukava. Što bi teoretski značilo da u Vrhovni sud RH obučeni kao Nizozemac možete, ali u Općinu Polača – ne.

Koliko je to inzistiranje na formi postalo simptomsko za hrvatsko (i ne samo za hrvatsko) društvo, govori i činjenica da se u sve više osnovnih škola razmišlja o uvođenju uniformi. U školi koju pohađa moje dijete otišlo se i korak dalje. Roditelji su popunili ankete, a nekoliko mjeseci nakon toga i djeca su dobila zadaću da nacrtaju svoju idealnu uniformu. Naravno, dječaci su uglavnom crtali šorceve, a djevojčice uske haljine i štikle.

Doduše, bilo je i onih koji su nacrtali maskirnu uniformu, maramu preko lica i pištolj za pasom. S obzirom na to da su djeca dobila usmenu uputu o tome da u školu ne mogu dolaziti u šorcevima, bermudama, kapri-hlačama i majicama bez rukava, pretpostavljam da se od uniformiranja odustalo, ali se na čuvanju 'digniteta' ustrajalo. Dječje goluždrave noge nisu primjerene u prostoru škole, ali jesu automati sa slatkišima u njihovim holovima.

I to je naša stvarnost.

U tome se razlikujemo od prokletih Holandeza. Čuvari smo morala pred bankrotom, a oni 'perverznjaci' u 10 najrazvijenijih zemalja svijeta. Štitimo našu zastavu od kariranih bermuda, a njihova je prinčevska zastava najstarija trobojnica na svijetu. S gardom ćemo propustiti priliku da saznamo zašto netko želi razgovor s nama ako taj nije u kalupu koji smo mu odredili.

Kako stvari stoje, naš agilni načelnik će braniti čast općine do zadnjeg Nizozemca u bermudama, a općinu do zadnje iseljenog Hrvata u zemlje poput Nizozemske.

Na kraju se postavlja pitanje tko će izaći na kraj s nebulozama sličnih načelnika? U zemlji ne postoji policija koja provodi načela zdravog razuma, ne postoji odjel za promašene političare na funkcijama. Biračko tijelo nije dosegnulo te razine. Ne, u nas je to samo vijest za zabavu, bez posljedica. Možda će pasti i koji glas plus zbog sitne galame na portalima. Jer ovdje dvije najveće stranke ucjenjuju državu i društvo svojim piramidama uhljeba. One djeluju na svim razinama, i sva su usta gladna.

Zato eliti na lijevoj i desnoj strani trebaju uredi u koje će trpati sve 'zaslužnike' za svoj saborski mandat ili izvršnu vlast. Oni to drže radi sebe, a mi plaćamo. Zbog njihovih stolica, mi smo skinuti ne samo do kratkih hlača, nego do same gologuzije