DAME I GOSPODO – GIOVANNI!

Tužna ispovijest najpoznatijeg zagrebačkog pilota, perača prozora, golmana i šarmera

giovanni zagreb ketz

giovanni zagreb ketz

Izvor: tportal.hr / Autor: krešimir dujmović

Sjedi strankinja na Cvjetnom trgu, pije kavu, čita nešto, ne sluti ništa. Prilazi joj pilot u uniformi – 'Excuse me, may I sit with you?' Uhvatio je nešto vremena prije nego mora na Pleso. Pola sata kasnije i Giovanni izlazi iz birca s parsto kuna keša. Maestro. Hodao je po gradu kao golman talijanske repke, u bijelom odijelu je dijelio ruže ženama, visio po Lapu i SC-u u osamdesetima. Tko ga ne zna, nije ni živio u Zagrebu, bez obzira što mu piše na osobnoj. Giovanni je ušao u legendu. A to znači - što? Da je bankrotirao

Neki se probijaju parama, neki poznanstvima, ali probij se ti kantom i krpom! Govorimo o celebrity peraču prozora, tipu koji je 15 godina radio u zagrebačkoj Čistoći, završio u invalidskoj mirovini i za Božić ili Uskrs ispija kave sa zagrebačkim odvjetnicima u Bogovićevoj. Viđao sam ga ispred kafića Europa, pa na Britancu – zašprehava ekipu na engleskom, fali mu para, hoće popiti kavu. Giovanni govori pet jezika, mama mu je iz Skopja, tata iz Kumrovca, ima pedeset godina, voli jednu Ankicu i nakon što je potrošio najbolje godine kao zabavljač prolaznika po centru danas sjedi sa mnom u VIP-u na Cvjetnom i veli mi kako je isključio frižider iz struje jer nema što staviti u njega.

Što je ostalo od simpatičnog švalera, tipa kojem je Zvone Boban poklonio oriđiđi dres golmana talijanske repke da bi ovaj u njemu hodao gradom s loptom i kopačkama i tražio ljude da mu zabiju gol. Subotom bi prolazio centrom u bijelom odijelu, bijelim hlačama i cipelama. Jasno, i u bijeloj košulji na kojoj je pisalo 'Croatia bus'. Uletavao bi ženama s ružama. To kad ne bi bio obučen u pilotsku jaknu i raspredao o zračnim pothvatima. Tražim ga da mi prepriča nekoliko situacija koje posebno pamti. Usteže se. Pored nas stoji momak koji radi u VIP cafeu. Veli, ja ću ti ispričati nešto što sam vidio na vlastite oči:

'Radio sam onda u Maraschinu. Sjedi strankinja, pije kavu, čita. Na stolu do – sjedi Giovanni u pilotskom kaputu. Priđe ženi i na engleskom je zamoli da sjedne pored nje. Nema puno vremena, ubrzo mora na aerodrom. Sve promatram. Pita je da li je prvi puta u Hrvatskoj, ovo, ono, naručuje cugu i u jednom trenutku pogleda na sat i skoči – ajme, kasnim na posao, danas letim. Zove konobara, hvata se po džepovima, kao traži novčanik i onda se lupi po čelu. Sjeti se kako ga je zaboravio na klaviru doma. Nema čim platiti cugu, nema ni za taksi do posla, što će sad? Žena se trzne i iskešira mu tristo, četiristo kuna.'

Glumački honorar. Sasvim pošteno. No ako Giovannija sretnete između proljeća i rane jeseni po Ilici i sve tamo do Petrove, u plavoj kuti sa štapom za pranje prozora i crvenom kantom, znači da definitivno nije glumački raspoložen. Počeo je prati prozore pred dvadeset godina, kada je otišao u invalidsku mirovinu zbog zdravstvenih problema. Zbog stresa, kaže. Klijenti su ga zavoljeli bez obzira što im još malo zamulja prozore. A mislim... treba neki razlog da dođe ponovno. Inače, Giovanni pere brzinom od jedan euro po metru kvadratnom i uspije si skucati još jednu mirovinu mjesečno, što numerički prevodimo s 1200 kuna. Ali sada je zima. Prozori se ne peru. Plus činjenica da mu je u rujnu umrla majka s kojom je živio. Otac je učinio isto pred tri godine. Legenda je završila na analgeticima i antidepresivima:

'Nakon gubitka oca i sada majke... plačem iz dana u dan. Osjećajan sam i ranjiv. Naslijedio sam kuću u Zaprešiću od pokojne majke, ali cijela mirovina mi ode na režije. Vani je zima, minus šest. Ništa mi ne ostane. Majka mi je umrla od raka gušterače. Zvala se Jubica. Napiši datum da svi znaju kad je umrla. 7.9. 2015. Otac se zvao Ivan, bio je zidar, obrtnik. Preminuo je na Uskrs 2013. Sam sebi sam dao ime Giovanni po njemu. Još pred trideset godina.'

Giovanni se zove Krešimir. Tražim slavnog imenjaka da mi ukratko prepriča svoj životni put. Zbunjen je. Nervozan. Pita me da li mu mogu financijski pomoći. Jedva ga vraćam na temu: 'Rodio sam se u Makedoniji. Ja i sestra. Živio sam u Klanjcu s ocem bez majke. Dok nisam završio osnovnu školu. S odličnim. Jel pišeš to? S odličnim! Posvađao sam se s ocem i otišao kod mame u Zaprešić. U Zagrebu sam završio turističku školu. S vrlo dobrim. Volio sam strane jezike. Pričam makedonski, engleski, slovenski, njemački, 50 posto francuskog i 50 posto španjolskog. Jako mi je teško sada. Nemam ni kune...' Giovanni, daj se, pliz, koncentriraj, velim. – 'A da, da... što si ono pitao?' – Što je bilo nakon turističke, jesi li negdje radio? – 'Aha, da, zaposlio sam se u Čistoći. Morao sam se brinuti za majku. Davao sam cijelu penziju u kuću zbog režija.' I, kako si krenuo s čišćenjem prozora? Počeo sam to raditi honorarno kada sam otišao u invalidsku mirovinu. Održavanje staklenih površina. Nisam mogao prehraniti majku samo s penzijom. Bio sam sa svima dobar, dinamičan - advokati, sportaši, ljudi s estrade. Najviše su me jebali kiša i snijeg. Jedva čekam da dođe proljeće. Da opet bude pranja i love.'

Giovanni pere po 'sektorima', kako veli. Malešnica, Špansko, Centar do Petrove crkve, Savska, Tratinska. Najdraža mu je gospođa u Škorpikovoj koja vodi Mazdin autosalon. Zove ga svaka tri mjeseca da joj opere sva stakla. Pao je jednom s prvog kata dok je prao. Srećom, bila je zemlja. Pričamo o pranju prozora, Giovanni je nervozan. Nema para. Želi uputiti apel javnosti. Gleda što sam istipkao. 'Aha, dobro, dobro... Ajde sada piši ovako: Ja kad perem maksimalno sam skoncentriran i usput – stavi sad zarez – znači, usput ovim putem tko mi želi pomoći, drage dame i gospodo, dapače, perem i po kućama i stanovima, pa ovim putem, jer mi očajnički treba lova, jer su mi majka i otac brzinski otišli, ako će trebati kojoj gospođi. Javite se na moj broj mobitela... Imaš ti moj broj mobitela?' – Naravno da imam, pa zvao sam te jučer i danas. – 'Aha, da.. pa jel možeš staviti moj broj?' – Mislim da mogu. I evo, da budem dosljedan, Giovannijev broj mobitela: 098 / 1888 379.

Na susret s legendarnim Giovannijem Krešimirom ponukala me akcija na fejsu 'Humanitarna manija za Giovannija'. Traje od 25. do 31. siječnja. Skupljaju se hrana, odjeća i ine stvari za pilota kojem su ispucale ruke od ručnog pranja rublja. Kupio je nedavno perilicu rublja na rate i ne zna kako će to otplatiti.

Financijski je skršen. Emocionalno... želi reći nešto o Ankici: 'Znaš, ona se zove Ankica, ali ja je zovem Anči. Što misliš o tome? Jel ti Anči zvuči dobro?' – Zvuči sjajno. – 'Meni isto, jel da je Anči bolje?' – Je, definitivno. – 'Slušaj, želim ovo reći, povukao sam se nakon mamine smrti i strašno volim svoju djevojku Ankicu i, kao što sam ti rekao malo prije, 6. veljače nam je točno šest mjeseci da smo zajedno. Jel pišeš to?' – Naravno. – 'Koncentriram se samo na nju. Jer mi je zaista stalo do nje. U njoj sam pronašao utjehu. Jel se to tako kaže?' – Aha. – 'Ja više nisam sam. Ja imam djevojku koju beskrajno volim. Nakon mamine smrti sam se povukao. Moram kuhati, moram prati. Kuham, čistim, perem, uz kućne obaveze.'

Giovanni subotom i nedjeljom ode do Zagreba. Obuče odijelo, ode na misu, pomoli se i zapali svijeću za mamu i tatu i Ančicu, kupi si cvijeće. Voli cvijeće. Pitam ga tko mu je najviše pomogao u životu. Malo razmišlja. Zagrebački odvjetnici. 'Za Badnjak se sretnemo i daju mi nešto para.' I da! Damir Gojanović. Predsjednik hokejaškog kluba Medveščak. U njegovom kafiću na Tuškancu. On mu već 30 godina pomaže. 'I, piši ovo, stavi zarez, ujedno ga ovim putem pozdravljam i ja ga cijenim i poštujem bez obzira što je četiri godine mlađi od mene. I ujedno – stavi zarez – zahvaljujem se beskrajno što mi je dao sada za Badnjak i ujedno zna – pokušavam se profinjeno izraziti zbog tebe – zna moju tešku životnu situaciju.'

Giovanni nema ni lipe. Još mi jednom kaže da mu je frižider prazan i da ga je isključio jer nema što u njega staviti. Čeka da zatopli da može opet prati prozore. Teško da ćemo ga opet gledati razigranog u kopačkama po gradu. Ili kao samopouzdanog frajera koji prodaje pilotske priče. Grad bez legendi je grad bez priča, a grad bez priča je grad u kojem se još jedino isplati spavati. Giovani voli jaja s Dolca i kolač iz Vinceka. Htio bi si kupiti boju da pokreči zidove. Da li traži previše? Ajmo, Zagrebe. Operi si prozore kroz koje gledaš u svoje originale.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!