U svojem javnom sukobu s gradonačelnikom Rijeke Vojkom Obersnelom oko odluke da odbije potvrditi Marina Blaževića za novog intendanta HNK Ivana pl. Zajca, odlazeći ministar kulture Zlatko Hasanbegovićpočetkom rujna izjavio je kako je Rijeka, uz Tuzlu i Požarevac, grad u kojem se ‘vlast nije promijenila punih sedamdeset godina’, da bi se nakon par dana oglasio ‘ispravkom pogrešnog navoda’ dodavši kako se mora korigirati: ‘Ne radi se o tri mjesta, radi se o dva mjesta, jer se i u Požarevcu prije nekoliko mjeseci promijenila vlast.’ Hasanbegović je još dodao ‘kako nije napao Rijeku već konstatirao notornu činjenicu. Tamo se vlast nije promijenila, ne dvadeset nego sedamdeset godina i to ništa ne govori o gradu Rijeci već govori o komunističko-stranačkim prilikama tamo’.

Oko mjesec dana kasnije, u Bosni i Hercegovini održani su lokalni izbori i Tuzla je i dalje, Hasanbegovićevom terminologijom, potvrdila da u njoj i dalje vladaju ‘komunističko-stranačke prilike’, jer je na izborima opet pobijedio dugogodišnji gradonačelnik iz SDP-a Jasmin Imamović s 48 posto glasova, a njegov ambiciozni izazivač Bahrudin Bato Hadžiefendić (koalicija SDA-SBB) unatoč moćnoj kampanji dobio tek 30 posto glasova.

Mladi liječnik Hadžiefendić - za kojega se voli ponavljati da dolazi iz ‘stare i ugledne tuzlanske obitelji’ (što ponajviše svjedoči o malograđanskom mentalitetu onih koji ističu takve kvalifikacije) - izbore u Tuzli ponajviše je izgubio jer je lokalni SDP izvrsno iskoristio činjenicu da se Imamovićev izazivač svojedobno hvalio svojim djedom Muhamedom Hadžiefendićem

Dotični je 1941. stao na stranu NDH i Ante Pavelića te ubrzo avanzirao do pozicije SS-Sturmbannführera. Hadžiefendić se kasnije zalagao i za to da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz NDH te da bude direktno pripojena nacističkoj Njemačkoj, a muslimanski SS-ovci pod njegovim su vodstvom počinili i razne zločine te su ga strijeljali komunisti. Muhamed Hadžiefendić zapravo je idealan primjer onih 'heroja, mučenika i šehida’ za kojima je u svom tekstu u časopisu NDH žalovao mladi Hasanbegović, no u gradu poput Tuzle, u kojem se i dalje drži do NOB-a i antifašizma, pozivanje na slavnu SS-prošlost za mnoge je glasače crvena krpa.

Tuzla je, naime, jedan od rijetkih gradova u BiH u kojemu na prvim izborima početkom devedesetih nisu pobijedile nacionalne stranke, nego tadašnji Reformisti Ante Markovića koje je predvodio Selim Bešlagić - kojega će desetljeće kasnije na mjestu gradonačelnika naslijediti Imamović - i friško u demokrate transformirani SDP, kao nasljednik Komunističke partije. Riječ je o gradu koji je nakon Drugog svjetskog rata definirao veliki industrijski razvoj i pripadnost radničkoj klasi te etnonacionalni suživot bez ikakvih tenzija i brojni nacionalno miješani brakovi te se i tijekom krvavog rata u BiH lokalna vlast svim silama trudila održati na životu multikulturalnost Tuzle. To je nekad uspijevalo tek na nominalnoj razini, ali je rezultiralo i time da se u Tuzli - pod kontrolom Armije BiH - susjedi nisu počeli međusobno ubijati i da nije bilo odmazde Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima.

Činjenica da se u Tuzli vlast nije promijenila, da se i dalje njegovalo Titovo bratstvo i jedinstvo, zapravo je omogućila da ne postane poput Mostara ili Banja Luke, u kojima je provedeno etničko čišćenje i počinjeni razni zločini, a to je nešto čime se i danas Tuzlaci i Tuzlakinje ponose.

Ipak, ne iznenađuje to što je koalicija SDA-SBB pomislila da bi konačno mogla preuzeti vlast u crvenoj Tuzli s obzirom na to da je Imamović na vlasti već 16 godina i da su se počeli primjećivati znaci posustajanja, o kojima je vizualno svjedočila raščupana brada koju je gradonačelnik pustio u drugoj polovici svojeg prethodnog mandata.

Nakon što je riješio višedesetljetni problem snabdijevanja Tuzle vodom, izgradio kompleks slanih jezera u centru grada o kojima su pisali svjetski mediji, transformirao glavne gradske trgove, ustanovio književnu nagradu 'Meša Selimović' te omogućio i neke velike graditeljske investicije poput izgradnje hotela s toplicama, Imamović se proteklih godina činio donekle bezidejnim i spremnim na povlačenje i bavljenje književnošću, kako je u jednom trenutku najavljivao.

No pojavom potencijalno opasnog protukandidata poput Hadžiefendića, koji je u gradonačelničku kampanju ušao i kao kantonalni ministar zdravlja, pokazalo se da lokalni SDP nema odgovarajuću kadrovsku zamjenu za Imamovića te je dugogodišnji gradonačelnik obrijao bradu i krenuo u još jednu kampanju.

Pametno je i kao najbližeg suradnika predstavio cijenjenog liječnika Aleksandra Vujadinovića, kao simbolični dokaz preživjele tuzlanske multikulturalnosti te su na plakatima SDP-a Imamović i Vujadinović bili udarni tim. zastupanjem socijaldemokratske politike, potvrdom privrženosti tuzlanskoj multikulturalnosti i tradiciji antifašizma te Hadžiefendićevim gafom u vezi djeda SS-ovca, Imamović baš i nije mogao izgubiti ovu gradonačelničku utrku, iako su neki komentatori predviđali mogući poraz lijeve opcije u Tuzli.

Istovremeno ne treba zanemariti ni činjenicu da je u Tuzlanskom kantonu na vlasti koalicija SDA-SBB, dakle da je antifašistički nastrojena Tuzla u okruženju nacionalnih stranaka te to da se politika u BiH odvija i na pretpolitičkim razinama poput regionalnih lobija, pa se od građana Tuzle moglo čuti kako ne žele da im tzv. lukavački lobi ili gračanički lobi vladaju i u gradu. Koliko je uspješna i omiljena kantonalna vlast u Tuzli, svjedoči i činjenica da su nemiri u BiH prije dvije godine započeli buntom obespravljenih radnika koji su, u bijesu zbog nesposobnosti i klijentelizma kantonalnih vlasti, spalili zgradu vlade.

Bivša zgrada nekad moćne socijalističke firme SodaSo nalazi se u tuzlanskom naselju Slatina te je i danas spaljena ruina, a kantonalna vlada preselila se kilometar dalje u nove, za tu priliku posebno obnovljene prostorije. Nakon rata se u Tuzli dogodila serijska propast većine prijeratne industrije, nestale su nekoć moćne tvrtke kao već spomenuta SodaSo, građevinski gigant TTU i tvornica cipela Aida, što je rezultiralo velikom nezaposlenošću i socijalnom bijedom u gradu u kojemu je socijalizam omogućio dobar život svima. U sumnjivim privatizacijama, ne pretjerano različitim u odnosu na one u Hrvatskoj devedesetih, političku su pozadinu većinom odrađivali kadrovi SDA, koji je nakon rata najdulje vladao u Tuzlanskom kantonu, a socijaldemokratska vlast u gradu Tuzli, zbog izostanka ovlasti, sve to mogla je tek sa strane promatrati.

Imamović je u svojem mandatu pokrenuo i neke projekte koji bi mladima omogućili radna mjesta i ostanak u gradu, no to nije bilo dovoljno da se nadoknadi gubitak desetaka tisuća industrijskih radničkih mjesta pa je danas Tuzla oblijepljena i plakatima na kojima se nudi odlazak na rad u Njemačku. Rat je promijenio i demografsku sliku grada koji su s vremenom napustili i mnogi njegovi prijeratni stanovnici, naročito srpske nacionalnosti, a doselili se mnogi iz okolnih mjesta, a sve to i danas se u Tuzli primjećuje i navodi kao argument u raznim raspravama.

Tuzla nije izbjegla ni sudbinu ostatka BiH kada je riječ o širenju kriminala, što nije iznenađujuće s obzirom na očajnu socioekonomsku situaciju u državi, pa su je tijekom Imamovićeva gradonačelnikovanja nekoliko puta potresle ulične pucnjave i ubojstva, doduše u znatno manjoj mjeri nego što je kriminalno divljanje postalo zastrašujuća svakodnevica Sarajeva. U svakom slučaju, to je danas grad koji nakon 22 ili 23 sata ide kolektivno spavati, osim nekoliko folk diskoteka koje su se s godinama s periferije preselile u centar.

Hadžiefendić je u kampanji prezentirao i nekoliko dobrih ideja, ali sve to s pravom je zasjenjeno njegovim ponosom na djeda SS-ovca, što u Tuzli sigurno ne prolazi sve dok je glavno glasačko tijelo starija generacija koja se sjeća blagostanja iz socijalizma i ponosi partizanskom borbom. O tome svjedoči i restaurirani spomenik NOB-u na središnjoj poziciji u prelijepom parku Slana Banja, kao i činjenica da se mnogi mladi u Tuzli jedni drugima obraćaju riječju ‘drug’. Antifašističku tradiciju Tuzle slave i lokalna hip-hop scena, poput i u Hrvatskoj poznatog repera Frenkieja. Antifašizam je u Tuzli svetinja u koju se ne dira, iako je tuzlanski SDA još od devedesetih imao snažne revizionističke tendencije, izražene kroz huškački i na sreću propali časopis Zmaj od Bosne, u kojem se pisalo da su djeca iz nacionalno miješanih brakova mediokriteti te rehabilitiralo Handžar-diviziju.

No ono što možda najbolje svjedoči o tome kako je Tuzla od industrijskog i radničkog grada prošla tranziciju u grad šoping-centara jest uspon tvrtke Bingo, bh. inačice Konzuma. Maloprodajni lanac u vlasništvu Senada Džambića od jedne trgovine preko puta Male pijace narastao je u razgranatog giganta naročito u Federaciji BiH te upravo u zapadnom dijelu Tuzle gradi nešto što se najavljuje kao najveći šoping-centar na Balkanu. U predizbornoj kampanji bili su obavezni i susreti gradonačelnika Imamovića i izazivača Hadžiefendića s Džambićem, koji je u međuvremenu jedan od najvećih poslodavaca u gradu soli.

Od tuzlanske teške industrije iz socijalističke ere uspješno su tranziciju preživjeli termoelektrana i rudnici glasovite tuzlanske soli (po kojoj je grad dobio svoje ime; ‘tuz’ na turskom znači ‘sol’), a opstanak tvornice deterdženata Dita izboren je i mučnim štrajkom glađu radnika.

I dalje loša socioekonomska situacija u Tuzli znači da Imamovića u novom mandatu čekaju veliki izazovi, među kojima je i afirmiranje nasljednika za poziciju gradonačelnika. Tuzla će zasigurno ostati i trn u oku nacionalnih stranaka koje godinama sanjaju o preuzimanju vlasti u ovom gradu, što znači i da budući lokalni izbori mogu biti napeti politički triler. Ako na njima kao ozbiljan protukandidat lijeve opcije bude prezentiran netko tko neće biti opterećen izjavama poput Hadžiefendićevih, možda će se i u Tuzli prvi put nakon 1945. promijeniti vlast.