9/11 all over again

Je li to bilo mučno djelo pojedinca ili neuspjela repriza 9/11-a? Što se točno dogodilo na letu za Tel Aviv, koji je umalo bio posljednji za 175 putnika, još uvijek nije jasno. Ali ako se pita Izraelce, riječ je o terorističkom napadu na Abrahamske sporazume. No krenimo redom.

Omanski pilot aviona kompanije Flydubaija u kokpitu je tijekom leta iz Dubaija za Tel Aviv napao kolegu nožem. Izrael je odmah podignuo borbene avione, a od velike katastrofe putnike, mahom Izraelce, dijelile su samo minute. Posada je u zadnji tren uspjela svladati napadača, no onda kreće politička drama.

Avion je prisilno sletio u Saudijsku Arabiju, gdje su putnici šest sati čekali zamjensku letjelicu. Saudijci nisu htjeli da Bibi 'nasilno' prikuplja prijateljske poene kod još uvijek antiabrahamaca, pa su odbili da po putnike dođe izraelski avion, na čemu su pak inzistirali putnici. Na kraju su se morali zadovoljiti drugim avionom Flydubaija, ali taj je 'odabrao Mossad', pa valjda može proći.

Ono što upada u oko je promjena retorike Netanyahua & Co. Bibi je isprva rekao da isključuju mogućnost otmice aviona, da bi se samo nekoliko sati nakon toga čak i izraelsko veleposlanstvo u Hrvatskoj oglasilo o 'mogućoj' wannabe reprizi 9/11-a. Kažu, teroristi su ljubomorni na abrahamski odnos Emirata i Izraela. Moguće, naravno, ali isto treba uvijek uzeti u obzir da je s ovim igračima sve moguće.

Nakon 23 godine Amerikanci napuštaju Irak. Trebali su sačuvati račun

Kad smo već kod 9/11-a, evo i jednog putovanja koje nas vraća ravno na početak tisućljeća. Trebale su samo 23 godine, dva odlaska i jedan povratak, ali Pentagon je napokon mogao objaviti da je američka vojna misija u Iraku završena. Posljednji vojnici napustili su preostale baze, Irak je proglasio Dane suvereniteta, a odgovornost za preostale ćelije Islamske države sada prelazi na iračke snage.

Da bismo razumjeli važnost ovog odlaska, treba se vratiti u 2003. godinu, kada je administracija Georgea W. Busha pokrenula invaziju lažno tvrdeći da režim Sadama Huseina, dotad već 24 godine na vlasti, posjeduje oružje za masovno uništenje – ono koje poslije nije pronađeno. U rekonstrukciji rata u Iraku svojedobno smo podsjetili i na još jednu tvrdnju kojom se opravdavala intervencija: navodnu povezanost Huseina s Al Kaidom, za koju također nisu pronađeni dokazi.

Bagdad je pao brzo, Sadamov režim još brže, a Bush je već 1. svibnja 2003. godine na nosaču USS Abraham Lincoln održao pobjednički govor ispred transparenta 'Mission Accomplished'. Bar da je time nešto postigao: nakon rušenja režima uslijedili su vakuum vlasti, pobuna, sektaško nasilje i uspon džihadističkih skupina, pa je 'izvršena misija' potrajala još desetljećima.

Amerikanci su se prvi put povukli krajem 2011., da bi se samo tri godine poslije morali vratiti jer je Islamska država osvojila goleme dijelove Iraka i Sirije. ISIS je u Iraku vojno poražen 2017. godine, ali njegove ćelije nisu nestale, zbog čega sada dio Iračana i kurdskih čelnika strahuje da bi američki odlazak mogao ostaviti novi sigurnosni vakuum.

Posebno je nezadovoljan premijer iračkog Kurdistana Masrur Barzani te je američko povlačenje nazvao 'sramotnim' i upozorio da Kurdi ostaju ranjivi, dok je Iran, očekivano, pozdravio odlazak snaga SAD-a.

Washington pritom ne prekida baš svaku vezu: nastavit će ciljanu obuku i obavještajnu potporu, ali američke baze i vojnici odlaze. Tako se zatvara krug od Sadama, nepostojećeg oružja za masovno uništenje i brze invazije, preko pobune, Al Kaide i ISIS-a, do još jednog proglašenja uspješnog završetka misije.

Ovoga puta samo nema transparenta 'Mission Accomplished' – možda su u Pentagonu zaključili da je nakon Iraka ipak sigurnije sačuvati račun nego ga baciti.

ExitBrexit

Ovaj tjedan očigledno je bio punokrvni hommage okruglim obljetnicama, pa su se nakon skore reprize po srebrnoj obljetnici 9/11-a u Britaniji probudili duhovi žala deset godina od Brexita. Najozbiljniji signal dao je bivši premijer Tony Blair te je pred svog nasljednika Burnhama stavio prijedlog da se u sljedećih deset godina Ujedinjeno Kraljevstvo vrati pod okrilje Majke s Kopna. Burnham se isprva malo meškoljio, pa naposljetku diplomatski rekao da su 'sve opcije otvorene'.

Čak i birači oca Brexita Faragea sad se žele približiti Europi, pokazala je anketa Politica. Hoće li izgubljeni sin biti nađen, ne ovisi dakako samo o njima, ali činjenica da je tema povratka na dnevnom redu daje naslutiti da bi se u skorije vrijeme na tom polju mogli napraviti i konkretniji koraci. Mora da je dobro u toj Europi kad svi u nju žele.

Francuzi opet pale kante za smeće, samo što to ovog puta rade - djeca

A u toj Europi ih, koliko vidimo, čeka paljevina i 'pegla' sa snagama reda. Francuska je, recimo, ovih dana dobila novu lekciju iz građanskog odgoja, samo što se nastava održava ispred škola, uz blokade, policiju i poneku zapaljenu kantu. Francuski srednjoškolci digli su se na noge zbog uvjeta u njima: traže više nastavnika i drugog osoblja, manje pretrpane učionice i pristojnu infrastrukturu, a prosvjedi su zahvatili više od 300 škola.

Prosvjedi su počeli u Parizu, proširili se zemljom i prerasli u politički osjetljiv problem, a u dva dana privedeno je više od tisuću ljudi, uglavnom maloljetnika. Predsjednik Emmanuel Macron poručio je da škole trebaju služiti prenošenju znanja, a ne blokadama i paljenju kanti za smeće, što je pedagoški teško osporiti, premda učenici očito misle da se znanje nešto lakše prenosi kada imaju dovoljno nastavnika. Vlada priznaje da probleme treba riješiti, ali istodobno tvrdi da su pojedinci obilazili škole i poticali učenike na nasilje.

Francuska tako ponovno demonstrira svoju tradicionalnu disciplinu u kojoj se socijalni problem najprije iznese na ulicu, a tek potom za stol – obrazac koji smo gledali i tijekom velikih prosvjeda protiv Macronove mirovinske reforme. Tada su gorjele ulice zbog pomicanja dobi za mirovinu sa 62 na 64 godine, a Macron je tu spornu reformu progurao posebnim ustavnim ovlastima.

Sada su na redu oni kojima je mirovina jednako apstraktan pojam kao i francuski državni proračun bez prosvjeda. A Macron je dobio podsjetnik na to da u Francuskoj političke glavobolje ne moraju uvijek početi u parlamentu ili sindikalnim središnjicama – ponekad je dovoljan i ulaz u srednju školu.

Italija: Djeco, učite jezik i skidajte burke

Dok se Francuska bavi učenicima koji blokiraju škole, Italija je odlučila pozabaviti se time kako učenici ulaze u njih – i koliko talijanskog govore njihove obitelji kod kuće. Vlada Giorgie Meloni uvela je zabranu prekrivanja lica u svim talijanskim školama, što u praksi znači zabranu burki i nikaba, dok hidžab, koji ne prekriva lice, nije obuhvaćen tom mjerom.

Pritom Italija nije baš jučer otkrila ovu temu: tportal je još 2018. godine pisao o europskim zabranama vjerskih pokrivala, navodeći da je u Italiji već postojala zabrana potpunog prekrivanja lica na javnim mjestima. Meloni, dakle, ne kreće od nule te postojeće ograničenje sada eksplicitno unosi u škole i povezuje ga sa znatno širim paketom integracijskih mjera.

Od školske godine 2027./2028. uvodi se i ograničenje od 30 posto učenika stranog podrijetla koji nedovoljno vladaju talijanskim jezikom u prvim razredima, uz propisane iznimke. Roditelji kojima je zbog slabog poznavanja talijanskog otežana komunikacija sa školom mogli bi dobiti obavezu pohađati tečajeve talijanskog, pa je preciznije govoriti o obaveznom učenju jezika nego o polaganju ispita.

Meloni predstavlja cijeli taj paket kao pitanje integracije: njezina je logika da jedno dijete koje ne zna jezik može brzo napredovati uz kolege i učitelje, ali da razred u kojem velik broj djece ne govori talijanski teško može obavljati tu funkciju. Kritična točka rasprave bit će gdje završava integracija, a počinje državna regulacija vjerskog i kulturnog identiteta – tema kojom Europa već godinama loži ljude više od plinske peći.

Mjere je potpisao predsjednik Sergio Mattarella, ali budući da su donesene hitnom uredbom, parlament ih mora potvrditi u roku od 60 dana. Italija je tako dobila školski paket u kojem se istodobno uređuju lice, jezik i sastav razreda – gotovo kompletan integracijski servis na jednom mjestu. A Meloni, kojoj je čvršći pristup migracijama jedan od prepoznatljivih političkih poteza, još jednom pokazuje da joj školsko zvono može sasvim dobro poslužiti i kao politički alarm.

Kokoš, jaje i non-paperi

Najizravnija je to prijetnja Rusije NATO-u od Hladnog rata, kažu neki neimenovani bitni ljudi. Ovog tjedna na stolu u Bruxellesu našao se non-paper potpisan kremaljskim perom. Ukratko, ne dao im zapadnoliberalni Bog da izoliraju Kalinjingrad jer će se u protivnome na najbitnije članice NATO-a sručiti cijeli ruski arsenal. Ali to nije sve, ako nazovete odmah – dobijete i nuklearno oružje.

Ruska baltička eksklava između Poljske i Litve inače je dom važne ruske vojne infrastrukture, pa i baltičke flote, koja se ulaskom Finske i Švedske u NATO-a našla potpuno okružena državama članicama Saveza.

No NATO umiruje riječima vrlo poznatim Rusima: neće grom u koprive, pa mi smo 'samo' obrambeni savez. Baš kao i Rusi, reklo bi se. Oni su pak navodno opet aktivirali tajni sustav sudnjeg dana, zakopan duboko ispod planine Kosvinski u Uralu. Poznatiji kao 'mrtva ruka', upravo bi iz ovog kompleksa mogla jednog dana biti poslana naredba za lansiranje preostalih projektila u ruskom nuklearnom arsenalu. U slučaju odmazde, je li. Što će biti prvo, kokoš ili jaje?

Oj Kozaro, širi svoje grane i pogledaj odjavnu špicu kampanje

Ako postoji mjesto na kojem izborna kampanja može istodobno govoriti o plaćama, Bruxellesu, nacionalnom opstanku, Zagrebu, Beogradu, Moskvi i Drugom svjetskom ratu, onda je to Bosna i Hercegovina. U nedjelju 4. listopada održavaju se opći izbori, a kampanja je ponovno otvorila tri politička fronta: bošnjački, hrvatski i srpski, svaki sa svojim unutarnjim sukobima, vanjskim saveznicima i ponešto drukčijom definicijom problema države.

Na bošnjačkoj strani Bakir Izetbegović pokušava vratiti SDA na vlast formulom 3x50 – 50 milijardi maraka investicija, 50.000 radnih mjesta i 50 posto veće plaće – dok aktualni član predsjedništva, SDP-ov Denis Bećirović, naglašava obrazovanje, inovacije i ljudski kapital; u završnici kampanje obećanja su, očekivano, postala sve izdašnija.

Kod Hrvata HDZ-ova Darijana Filipović govori o konstitutivnosti i legitimnom predstavljanju, nešto desniji Zdenko Lučić napada monopol HDZ-a BiH i obećava europsku BiH, a navodni 'građanski kandidat' Slaven Kovačević svoju kampanju gradi snažnim napadima na blisku suradnju HDZ-a BiH i SNSD-a.

U Republici Srpskoj stvar je još zanimljivija jer Milorad Dodik uopće ne može biti kandidat, ali njegov SNSD drugo lice nema: nakon pravomoćne presude zabranjeno mu je obnašanje dužnosti, no kao čelnik SNSD-a aktivno promovira njegove kandidate, uključujući Savu Minića, kandidata za predsjednika RS-a. Dodik je kampanju začinio starim receptom – pričom o samostalnosti Republike Srpske, posjetom Moskvi i približavanjem Rusiji – dok opozicija predvođena Draškom Stanivukovićem i Brankom Blanušom pokušava fokus prebaciti na korupciju, javni novac i dugogodišnju vlast SNSD-a.

A onda, baš kada u subotu ujutro nastupi predizborna šutnja, u Banju Luku stiže nešto što formalno nije izborni skup: film. U dvorani Borik 3. listopada u 17 sati bit će prikazan 'Zlatni rez 42 – Djeca Kozare' Lordana Zafranovića, četverosatni film o stradanju djece nakon kozaračke ofenzive i u sustavu ustaških logora, realiziran nakon gotovo četiri desetljeća pokušaja.

Projekt je financijski poduprt iz Srbije i Republike Srpske, a vlasti RS-a već smještaju premijeru u okvir nacionalne kulture sjećanja; sama podudarnost termina, naravno, nije dokaz da je projekcija organizirana kao dio kampanje, ali politički kontekst teško je previdjeti. Dodatnu ironiju daje Rene Bitorajac, koji glumi ustaškog krvnika Maksa Luburića, i već je poručio da hrvatski glumci ne žele sudjelovati u 'političkoj propagandi' za koju bi film, prema njegovu mišljenju, mogao biti iskorišten.

Tako kampanja u BiH završava gotovo savršeno simbolično: Bošnjaci raspravljaju o tome tko bolje čuva državu, Hrvati o tome tko ih legitimno predstavlja, Srbi o tome koliko im te države uopće treba, a između svega toga u Banjoj Luci, tijekom izborne šutnje, četiri sata traje film o Kozari i Jasenovcu. U zemlji u kojoj je prošlost već desetljećima jedan od najpouzdanijih izbornih resursa teško je zamisliti prikladniju odjavnu špicu kampanje.

Još malo pa nestalo

'Ne treba najveće leglo AI-a posebnu regulaciju, niti treba postojati globalna shema za kontrolu', do neki dan se moglo čuti od Pape Štrumfa. A onda bi AI USTAV. Lože se Ameri na njega još od Washingtona, pa su sad dobili i moralno obvezujući ustav za umjetnu inteligenciju, potpisan mahom najvećim među najvećim velikanima AI industrije.

Ne vole kakti liberalni Amerikanci regulacije, posebno ne one koje im nameće netko drugi, pa se Trump dosjetio da bi čak mogao osnovati povjerenstvo za nadzor, koje će vjerojatno činiti velikani Silicijske doline - dakako bi bilo drugačije kod Trumpa.

A posljedice Trumpove AI manije osjetile su se ovog tjedna i u našem susjedstvu. Pardon, SI manije, jer je kum AI-a odlučio da originalna sintagma zvuči lažno i odlučio je koristiti 'precizniji' izraz 'superinteligencija – SI' u službenim dokumentima SAD-a. No hoće to tako, pa na drugom dijelu svijeta jadna mala Slovenija ima upravo '.si' kao nacionalnu domenu. Naredalo se Amerikanaca koji ih sada ištu, pa su Slovenci upozorili svoje ljude da brže-bolje rezerviraju domene .si, dok Ameri ne potamane sve žive.