'Moji maleni dječak, Habib Shah, jedini je ostao živ i ja ga neizmjerno volim’, kaže Wazir. Dječačić plače dok otac razgovara na telefonu. Četverogodišnji mališan je njegov mezimac, zato ga je i uzeo sa sobom na put prema istoku pokrajine Kandahar i tako njega i sebe spasio od pokolja u distriktu Panjwai, jugozapadno od grada Kandahara.

Dosta se u međuvremenu saznalo o osumnjičenom naredniku: Robert Bales je bio u financijskim poteškoćama, zato je prihvatio, pod pritiskom, još jednu misiju iako je nakon ranjavanja u Iraku bilo jasno da za to, kako kaže njegov odvjetnik, nije bio više sposoban. Igrao je američki nogomet u srednjoj školi, a suborci kažu da je pod vatrom uvijek bio kul. Bio je poštovan, čak i  odlikovan. Omiljen u susjedstvu njegova grada Seattlea. Sada se sve više govori, ne toliko o noći okupanoj u alkoholu, već o slamanju zbog akumuliranog PTSP-a

Panjwai je sada postalo neprijateljsko područje za novinare, čak i za one domaće. Wazir (35) kaže da teško može opisati bol kroz koju prolazi. 'Kao otac mrzite kada se nekom vašem djetetu nešto dogodi. Zamislite kako je odjednom izgubiti jedanaest članova rodbine?' pita novinara NPR-a Quila Lawrencea.

Njegovo najstarije dijete, Ismatullah, tek je puštao prve brčiće kada je ubijen. Kao četrnaestogodišnjak je bio dosta visok i jak, i prilično zgodan, kaže Wazir. Bio je u školi, prije pet godina, kada su borbe ojačale i pretvorile njihov distrikt u jedno od  najopasnijih područja afganistanskoga rata. Pet razreda osnovne škole su bili dovoljni. Nakon molitve i doručka, radio bi s ocem na polju, a onda bi se mogao ići igrati s drugim tinejdžerima, košarku najviše.

Faizullah, mlađi i također ubijeni sin, imao je osam godina. Nije išao u školu i bio je razmažen, kaže otac. Volio je ići okolo na biciklu i kada god je stigao, uzimao je mobitel od Wazira da na njemu igra igrice. Među ubijenima je bio i Wazirov brat Akhtar (21), tek oženjen i bez djece.

Kao i mnogi drugi roditelji, želio je Wazir da mu djeca postanu ugledni i važni ljudi, ali svi su mu snovi sada sahranjeni.

Ljudi Kandahara tradicionalno ne govore u javnosti o ženama i ženskoj djeci ili rodbini, pa ništa ne znamo o kćerima, majci,  supruzi... Samo to da su kćeri imale 12, osam, tri i dvije godine života. Zvale su se Massoma, Farida, Palwasha i Bibya. Majka se zvala Shakarina, imala je 60 godina, a supruga se zvala Zahra. 'Volio sam ih i boli me kao da su mi udovi odrezani', kaže Wazir.

Još petero drugih muškaraca i žena ubijeno je na drugome mjestu. NPR nije mogao doći do njihove rodbine, dok je petero preživjelih u strašnom pokolju, teško ranjeno, zbrinuto u američkoj vojnoj bolnici u zračnoj luci Kandahar.