Iako je i danas misterij čemu je zapravo služio dvotjedni izlet premijera Zorana Milanovića u Australiju, dotični se ondje mogao informirati i o tome kako to izgleda kada previranja u vladajućoj stranci koštaju premijera njegove pozicije. Naime baš to se dogodilo predsjedniku australskih laburista i kratkotrajnom premijeru Kevinu Ruddu, a on je 2007. – nakon dugogodišnje vladavine konzervativaca – zauzeo tu najmoćniju poziciju u zemlji.

No do 2010. Rudd je posve izgubio potporu u vlastitoj stranci, a puč protiv njega predvodila je zamjenica Julia Gillard, pa australskom premijeru nije preostalo ništa nego dati ostavku i raspisati izbore. Nakon njih premijerka je postala Gillard, jedva sastavljajući manjinsku vladu uz podršku nekoliko neovisnih zastupnika i jednog zelenog, ali i nju su dokrajčile frakcijske borbe unutar laburista. Vlastita stranka joj je 2013. otkazala poslušnost te opet na predsjedničku poziciju instalirala Kevina Rudda, istog onog kojega je srušila u korist Gillard tri godine ranije. Nije iznenađujuće to da su nakon svega laburisti izgubili izbore pa je premijer postao konzervativac Tony Abbott, a on je Milanovića dočekao u Canberri.

Tu je i slučaj Guida Westerwellea, doduše on nije bio premijer, nego 'samo' vicekancelar Njemačke, no sa slučajem Zorana Milanovića nudi brojne paralele. Naime pod Westerwelleovim vodstvom njegov je liberalni FDP ostvario povijesno najbolji rezultat od 14 posto na izborima 2009, no kada se krenulo vladati u koaliciji s demokršćanima kancelarke Angele Merkel, brzo se pokazalo da liberalni ministri baš i ne znaju svoj posao niti se stranka drži svojih predizbornih obećanja. Zvuči poznato.

Uslijedila je serija poraza na pokrajinskim izborima, rejting FDP-a se strmoglavio, a situaciji nisu pomogle ni Westerwelleove, blago rečeno, blesave izjave, poput one da primatelji socijalne pomoći 'žive kao u kasnorimskoj dekadenciji'. Serija izbornih poraza, serija promašenih izjava, loša komunikacija s javnošću te izostanak konkretnih rezultata, sve to je Westerwellea dovelo u situaciju da ga vlastita stranka makne s pozicije predsjednika i vicekancelara (ipak je ostao ministar vanjskih poslova), pa ga je na obje funkcije zamijenio Philipp Roesler, što ipak nije pomoglo FDP-u da na prošlogodišnjim izborima za Bundestag ne doživi totalni debakl - prvi put nakon Drugog svjetskog rata FDP nije prešao izborni prag!

Kao žrtva unutarstranačkih sukoba nedavno je pala i slovenska premijerka Alenka Bratušek, a na čelu stranke Pozitivna Slovenija smijenio ju je njen osnivač, za korupciju osumnjičeni ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković. Bratušek je, mora se reći, kao premijerka ostvarila vidljive rezultate, za razliku od Milanovića, te stabilizirala slovensku ekonomiju, ali to nije bilo dovoljno da pobijedi u unutarstranačkom obračunu.

I aktualni češki predsjednik Miloš Zeman zna kako je to kad te vlastita stranka smijeni dok obnašaš poziciju predsjednika države. Socijaldemokrat Zeman je nakon pobjede na izborima 1998. formirao manjinsku vladu, čiji je mandat bio obilježen brojnim skandalima, pa ga je vlastita stranka maknula s pozicije predsjednika 2001. te ga je naslijedio Vladimir Špidla. Zeman je ipak nekako dogurao do kraja mandata te se 2002. uvrijeđeno povukao na ladanje, a Špidla je bio premijer od 2002. do 2004. Zemanu smjena očito nije okončala političku karijeru pa je u ožujku 2013. izabran za predsjednika države.

Na pola mandata, doduše trećeg, otišao je i britanski premijer Tony Blair, pametno procijenivši da mu je krajnji trenutak za odlazak jer se spremala velika stranačka pobuna predvođena ministrom financija Gordonom Brownom. Dotični je onda i postao premijer te odradio dvije godine na čelu Velike Britanije, tijekom kojih je u krizi koju je 2008. izazvao Wall Street spasio britanski bankarski sustav. Ipak, to nije bilo dovoljno za pobjedu na izborima, pa je Browna u Downing Streetu naslijedio aktualni premijer, konzervativac David Cameron.

Uostalom, britanski konzervativci su stranačkim pučem srušili i legendu svoje stranke Margaret Thatcher, procijenivši da će s njom na čelu izgubiti sljedeće izbore. Naslijedio ju je John Major i pobijedio te odradio puni četverogodišnji mandat na čelu vlade.

U svakom slučaju, ima mnogo primjera stranaka koje se zbog nesposobnosti ili straha od gubitka sljedećih izbora razračunavaju s aktualnim predsjednikom, pa čak i onda ako je on ujedno premijer države. Ukoliko bi se u SDP-u doista odigrala pobuna protiv Milanovića, ne bi bila riječ ni o čemu nesvakidašnjem u svjetskoj demokratskoj politici, s time da spomenuti primjeri pokazuju da političko smaknuće premijera i predsjednika stranke, koliko god omražen bio, ne garantira automatsku pobjedu na sljedećim izborima i/ili preporod politike vlade. Jer kao što se uvijek može bolje, može se i gore.