Profesorica Gordana Vilović posjetila je Etiopiju početkom travnja u sklopu UNICEF-ove akcije kojom su hrvatskim donatorima željeli približiti svoj rad kako bi vidjeli da se i njihov novac ulaže u to da djeci u ovoj zemlji bude bolje. Putovanje je za prof. dr. sc. Gordanu Vilović omogućio HT, dugogodišnji partner UNICEF-a, a ovo je treća priča kojom donosi svoje dojmove s putovanja
Školovanje djece predstavlja velik izazov za sve međunarodne humanitarne organizacije, pa tako i za projekte UNICEF-a. Samo obrazovana djeca mogu pokrenuti ovu mnogoljudnu zemlju, a u Etiopiji još uvijek je velik broj djece izvan obrazovnog sustava. Tijekom našeg boravka u Etiopiji možda je emotivno najsnažnije bilo u školama i vrtićima. Škole su arhitektonski, u odnosu na domove ljudi - velebna zdanja. Osim učionica, svaka škola ima radionicu gdje se grafički oblikuju programske jedinice i ispisuju panoi za lakše savladavanje gradiva. Također, na vanjskim zidovima škola oslikani su edukativni materijali za učenike, za različite predmete kao što je biologija, primjerice. Oslikano je srce, pa probavni trakt, mozak, itd. Rekli bismo – to su zidni udžbenici dostupni svima.
Strah od velike bijele tete
U prostoriji namijenjenoj mališanima koji bi tek trebali krenuti u pučku školu, djeca se igraju, uče prva slova, i pravi su virtuozi u tradicionalnom plesu. A još ljepše pjevaju. Rekoše nam da je to prije svega stvar odgoja u obiteljskom domu. To se mora odmalena naučiti. Neovisno imaju li kod kuće struju i radio aparat ili ne, njihov osjećaj za ritam je fascinantan.
U takvom jednom vrtiću svi smo se družili s djecom koja se pripremaju za osnovnu školu. Djeca su se oduševila s pjesmicama i igrama Lore Vidović, Gorane Dojčinović, Ane Blažević i Maje Vučić, i posebno snimateljem Dejanom Tatomirom koji ih je istovremeno snimao, trčao za njima i igrao nogomet. Ja se i nisam baš iskazala u veselju, jer sam pristupila dječačiću koji jedini bio tužan u tom općem veselju. Ili sam ga ja takvim doživjela?! Sjela sam do njega u malu klupicu, očekujući da će se, valjda, oduševiti kad me vidi. Na moju veliku žalost, dječak je briznuo u nezaustavljiv plač. Bio je to šok i za druge mališane. Njegova teta odgojiteljica mu je odmah pristupila, umirivala ga, zaustavila suze, i potom nam objasnila: 'Nikada do sada u svome životu on nije vidio ljude svijetle put, a na smrt se uplašio kad je jedna velika bijela teta sjela do njega'. Izvukla sam pouku iz ovoga i nisam više bila nasrtljiva, bez obzira kako dobre moje namjere bile. Svako je dijete posebno i treba ga poštovati, a to sam zaboravila.
Jesam li ja plakala? Jesam, ali preplavljena osjećajima neopisive radosti u susretu s oko tisuću djece koje su me u trenu okružile ispred škole u mjestu Mecha Woreda. Svi su pružali ruke i dovikivali: 'What's your name, What's your name'. Bilo mi je dobro i, nekako, nisam htjela izaći iz te skupine djece i njihove pozitivne energije, ali me je službenik Shumye Molla, odgovorna osoba UNICEF-a za programe obrazovanja u osnovnim školama, ozbiljno pozvao da se priključim grupi odraslih i odlasku u drugu školu. Mi odrasli uvijek prekidamo kad je najbolje.
Kako bi sve bilo drukčije u Africi da postoji mogućnost normalnog korištenja vode! Teško je biti gladan, ali voda je još važnija. U regiji Libo Kemken Wredar vidjeli smo kako funkcioniraju pumpe za vodu nastale kao skup projekt UNICEF-a, gdje se pitka voda pronalazi na dubini i do 80 metara. Česme za vodu su ograđene, pod ključem su i strogo je kontrolirano korištenje. Izgledaju poput spomenika. U razgovoru s desetogodišnjim dječakom Amanuyekom Tessom, saznajemo da je upravo on zadužen u svojoj obitelji da redovito nosi kante s vodom. Kaže da nije teško i dodaje da je sretan jer sada ne mora hodati više od sat vremena do prve vode, već je pumpa tu, nadomak kuće. Amanuyek redovito Ide u školu, dobro govori engleski i kaže da će biti liječnik kad odraste jer je to, prema njegovu sudu, najpotrebnije za ljude u njegovu selu. Ljudi umiru jer je pomoć miljama daleko.
Završavam ovaj tekst sa željama dječaka Amanuyeka Tessa da se školuje i jednog dana postane liječnik koji će pomagati ljudima. Nek' mu se ostvare želje. I njemu i tisućama druge djece koje žele drukčiji život Etiopiji. Sudeći prema onome što smo vidjeli i osjetili, želje i volja su dobar poticaj, ali ne i dovoljno jamstvo da će se ostvariti. Bit će potrebno još puno potpore ljudi iz cijeloga svijeta da se podrže njegova htijenja. I zato je mjesečno doniranje 30 kuna za djecu Afrike koja se žele školovati velik dar. Za nas su to samo tri tramvajske karte.
