'Pokušavamo nadživjeti splitski đir', objašnjava nam Siniša Anđelić dok nas provodi kroz maleni pogon smješten u četvrti Stinice, na sjevernom kraju splitskog poluotoka, tamo negdje između škvera i Sjeverne luke. Ovdje, u gotovo skrivenoj hali, nalazi se craft pivovara LAB Split - a ona je, prema izboru američke stranice Rate Beer, napravila najbolje hrvatsko pivo u prošloj godini
Radi se o pivu Barba Imperial IPA, ekstenziji njihovog osnovnog brenda Barba, koji je u lokalnim okvirima prepoznat i cijenjen već nekoliko godina; 'splitski đir' o kojemu Anđelić govori odnosi se na amplitude u prihvaćanju koje su se kretale od početne euforije, preko ravnodušnosti, pa do najnovijeg ponovnog 'upadanja u đir'. Nakon nove nagrade, priznaje, otvaraju se i neki novi horizonti, pa je mala splitska pivovara počela dobivati pozive i iz Belgije, Engleske i Švedske.
A počelo je nevino i neambiciozno, skoro pa slučajno: s barbom Leonom Dekanićem počeo je kuhati pivo na balkonu i u garaži, a gotovo odmah okupljena je i ekipa u udruzi koju su nazvali Hmelj.
vezane vijesti
'Radio sam za jednu norvešku tvrtku i tamo vidio da u skoro svakom dvorištu nešto vrije i fermentira. Poslije povratka u Split okupili smo se i spontano počeli kuhati, više kao zajebanciju i povod da se družimo i roštiljamo jer je proces trajao taman sedam do osam sati. Usput smo konstantno učili, a sreća da nam dolazi i puno turista koji su nam dali zgodne savjete', govori nam Anđelić.
Prvo pivo nazvano je Barba upravo po njegovom poslovnom partneru i barbi Dekaniću. On trenutno nije doma, eno ga plovi na brodu. Ali prati što se događa.
I ono je postiglo sjajan uspjeh, usprkos gotovo kartelskom ponašanju velikih pivovara koje sklapaju ekskluzivne ugovore s ugostiteljima i brane držanje drugih marki piva u kafićima i restoranima. Potom je uslijedio razvoj novih linija koji se trenutno zaustavio na trinaest brendova. Strojevi i oprema kupljeni su od bivšeg pivara iz Donjeg Prološca pored Imotskog, prostor je unajmljen, a kapaciteti su trenutno zaustavljeni na oko 20 tisuća litara. Anđelić nam priznaje da ih trenutno nema ambiciju širiti.
Hmelj uvoze, ali paze na kvalitetu
'Prvo, bitno je zadržati kvalitetu. Drugo, ne možeš tek tako zaposliti radnike: ovo je osjetljiv posao i traži ljude koji znaju i vole ono što rade. Treće, sada ćemo se koncentrirati na otvaranje kušaonice', objašnjava nam, vodeći nas do susjednog prostora usred male skladišno-industrijske zone na Stinicama.
Kako i sam kaže, sebe je oduvijek smatrao pivopijom - samo što, priznaje, do prije nekoliko godina nije imao pojma što pije. Nepce je u međuvremenu razvilo sposobnost prepoznavanja okusa, a pomoglo je konstantno usavršavanje. Stigle su i pohvale - specijalizirani australski časopis na sva usta nahvalio je njihov 'sparkling ALE', a na sajmu u američkom Coloradu ovog studenog postali su pravi hit, pa su ih organizatori odmah pozvali i za iduću godinu.
'Hmelj, nažalost, moramo uvoziti, ali zato pazimo da se uvijek radi o najkvalitetnijoj sorti', govori nam, provodeći nas kroz cijeli proces od slađenja, kuhanja, taloženja i hlađenja do vrenja. Za prolazak od prvog do posljednjeg kotla tekućini obično treba oko 24 dana. Paralelno razvijaju nove okuse, pa će na tržište uskoro izaći pivo s maslinovim uljem. A tu je i serija onih s obiteljskim nazivima.
'Pivo Punica bit će blago i lagano, a Svekrva će biti nešto slađa, varljiva. Ona brže udara u glavu i dovodi crvenilo u obraze', smije se Anđelić. Pokazao nam je i etikete, zanimljive i prepoznatljive: autor svih je ilustrator Mario Svraka.
'Grijeh je turistima nuditi uvozno pivo'
'Craft kuhanje piva kod nas je još uvijek u povojima i još uvijek nas više prepoznaju stranci: pravi je grijeh turistima nuditi pivo koje ovdje smatramo kvalitetnim samo zato što je iz uvoza, a kod njih se prodaje u supermarketima. Turisti cijene upravo domaće i autohtono, a poznavatelji traže baš craft pivo bez aditiva i konzervansa. Velik problem nam predstavlja i distribucija jer se craft pivo mora čuvati na tamnom i hladnom mjestu - pa smo imali nekoliko slučajeva da ono izgubi svojstva i odbije kupce. I na to se ljudi moraju naviknuti: jednako kao što sir ne možete držati dva dana u automobilu usred ljeta, tako ni craft ne možete skladištiti na isti način kao industrijska piva', objašnjava nam Anđelić.
Za kraj našeg posjeta najvećoj maloj splitskoj pivovari ostavili smo nekoliko tehničkih pitanja: kako se nosio s birokracijom i koliko mu je teško bilo uopće pokrenuti posao?
'U početku mi nitko ništa nije znao objasniti, pa sam godinu i pol čitao zakone. I još nisam do kraja shvatio jesmo li uspjeli sve poštovati, vjerujem da jesmo. Inspekcije su navraćale i nikad nismo imali problema, možda i zato što na tvrtke koje se bave proizvodnjom gledaju blagonaklono. A to je i normalno: u banci u kojoj sam 2015. godine otvorio račun rekli su mi da smo u toj godini bili jedini u Splitu koji želimo nešto novo proizvesti', smije se Anđelić.
Čovjek koji je u četiri godine prošao put od kuhanja na balkonu do autora najboljeg hrvatskog piva.
