Na području Europske unije, potrošnja tekstila je porasla sa 17 na 19 kilograma po stanovniku u razdoblju od 2019. do 2022. godine, dovoljno za napuniti jedan veliki kofer. Istovremeno se unutar ove europske zajednice svake godine u prosjeku, baci 12 kilograma odjeće po osobi. Koliko je to veliki udarac na okoliš i prirodne resurse, dovoljno je vidjeti samo proizvodnju jedne pamučne majice.

Za nju se potroši 2700 litara vode, toliko u prosjeku jedna osoba popije u dvije i pol godine, a k tome se i proizvodnji tekstila pripisuje 20 posto globalnog onečišćenja vode, primarno zbog farbanja. Uz to, potroši se 523 kilograma sirovina, 323 kvadratnih metara zemljišta, a samo jedno pranje sintetičke odjeće može ispustiti 700 tisuća mikroplastičnih vlakana koji završe u našem organizmu i prehrambenom lancu drugih životinja u prirodi. Stoga ne čudi da je Europska agencija za okoliš u svom izvješću 2022. godine navela da je tekstilni sektor 2020. godine bio na trećem mjestu po negativnom učinku na vode i korištenju zemljišta.

Upravo su ovi zabrinjavajući podaci te aktualni Black Friday koji zbog sniženja potiče ljude na kupovanje novih, često nepotrebnih stvari, bili povod panelu pod motom 'Od viška glava ipak boli' koji se održao u prostorijama Ureda Europskog parlamenta, ureda u Zagrebu, 20. studenog. Ono s čime su se svi sugovornici i okupljeni složili, odjeća je važna, ali sustav njene proizvodnje je neodrživ te dok EU radi na svojoj strategiji oko ovog problema, fokus se mora staviti na reciklažu tekstila i second hand odjeći.

Second hand je 'sve normalniji'

Panel je vodila Tena Lavrenčić, modna aktivistkinja koja živi na relaciji Bruxelles - Hrvatska te je direktorica belgijskog ogranka Fashion Revolution, najvećeg pokreta za ravnopravniju i održiviju modu. Kod second handa, ljudi znaju imati predrasude da je ona 'prljava' ili odjeća za siromašne. No, kroz 10 godina aktivizma, Tena je primijetila da se vidi napredak u razbijanju stereotipa, ali ih se ipak nismo riješili.

'Kada sam počela pričati o tome, ljudi su redovito odmahivali rukom, nazivali me naivnom i nerealnom. Danas je većini ljudi to normalno i kada im kažem da sam kupila nešto u second handu, kažu mi i da su oni kupovali. Vidim sve više second handa u Zagrebu, po Hrvatskoj i izvan, tako da definitivno smo napravili odmak. Stigma postoji i neki ljudi neće nikada kupovati second hand i to je okej. Nije to rješenje za sve, ali je bitna stavka', rekla je Tena u razgovoru za tportal.

Tržište se razvija, ali Belgija je korak ispred

Na temu, stereotipa, predavačica zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta i istraživačica mode i odijevanja, Lea Vene, istaknula je kako je ustvari upravo second hand, ima dužu povijest od moderne kupnje nove odjeće. Pod to je podrazumijevala nasljeđivanje odjeće od roditelja, između rodbine i među braćama i sestrama, navodeći da se tada cijenila i priča te povijest iza tih odjevnih predmeta.

Njena supanelistica, Karolina Kraljić iz udruge Humana Nova koja se bavi reciklažom tekstilnog otpada, istaknula je u raspravi o javnoj percepciji second handa i kako ljudi, pogotovo roditelji, vole djeci kupovati novu odjeću, dajući primjer zbog čega ljudi često biraju robu koja ima štetne posljedice po prirodne resurse.

Iako je second hand sve prihvaćeniji u Hrvatskoj, Lavrenčić je svjesna da smo još daleko od trendova kakve možemo vidjeti u zapadnoj Europi. U Belgiji je trend second handa počeo puno ranije pa je i samo tržište razvijenije.

'Mislim i da tamo postoji veća strukturalna podrška poduzetnicima i na lokalnoj razini. Ekološke i socijalno osviještene inicijative puno lakše dobiju poticaje. Mislim da u Hrvatskoj o tome tek počinjemo razmišljati, nadam se i kada je ekonomska strana u pitanju, ocijenila je Lavrenčić.

Studenti vole prodavati staru robu prije ljeta: zarade od 200 do 10 tisuća eura

Kada je riječ o ekonomskoj strani, poduzetnica Dijana Dražetić se njome već bavi otkako je 2019. godine pokrenula platformu Restyloh. Inače je iz IT industrije, neke od zabrinjavajućih činjenica o neekološkoj strani modne industrije te činjenice da svatko od nas ima obilje nekorištene robe u ormaru potaknule su je da pokrene web stranicu koja 'slično kao Instagram', povezuje ljudi koji žele prodavati tekstil. Predstavljen kao 'hrvatska verzija Vinteda', Restyloh bilježi povećanje korisnika u posljednjim mjesecima otkako je platforma Vinted stigla u Hrvatsku. Broj korisnika nije htjela otkriti, ali je navela da im raspon dobi seže od 18 do 45 godina. Kod mlađe, ekipe, navodi, studenti često vole prodavati svoju robu po ljeti, prije odlaska na more. Kako naša sugovornica ističe, neki mogu 'zaraditi i 13. plaću'.

'Trenutno ništa ne naplaćujemo korisnicima i Restyloh je u ovoj ranoj fazi potpuno besplatan za korištenje jer želimo ustupiti prostor što većem broju ljudi, da isprobaju ovakvo iskustvo. Povremeno šaljemo ankete korisnicima te nam ljudi koji su prodavali otkrivaju svoje zarade. Ovisi od osobe do osobe, neki prodavaju sve iz ormara pa zarade znaju biti od 200 do čak 10 tisuća eura', otkrila nam je Dražetić kako razmjena stare odjeće nije samo ekološki korisna već može donijeti i ekonomske benefite.

Dodala je da trenutno većina korisnika tamo ide prodavati svoju staru odjeću, ali stranica privlači i ljude koji su pravi 'modni connoisseuri' u potrazi za vintage odjećom i komadima robe iz zanimljivih povijesnih razdoblja. Uz rabljenu odjeću, na Restylu se mogu naći različiti oblici održive mode. Od dizajnova koji umjesto sintetike koriste organske materijale, kao i recycle (stari materijali koji se se razlože u sirovinu i ponovno koriste za novi tekstil) i upcycle obuću (pretvaranje starog materijala u novu obuću, bez njenog razlaganja u sirovinu već se radi sa već gotovim proizvodom koji se izmjeni, daje mu se drukčija svrha od izvorne).

Moramo se trgnuti: Ovogodišnje resurse smo potrošili 24. srpnja

Neki komadi odjeće su u boljem ili lošijem stanju, ali na Restylu se naglasi koliko su stvari na prodaji oštećene, te Dražetić pomaže korisnicima najbolje predstaviti svoj proizvod te oštećenja koji bi se morali popraviti. Ljudi znaju i namjerno uzimati oštećenu robu pa je onda poprave, bilo sami ili uz pomoć krojača ili kožara.

Glavni cilj, kaže nam osnivačica Restlyla je potaknuti ljude koji su u potrazi za novom odjećom da neovisno koji komad odjeće traže, prvo pogledaju postoji li na njihovoj stranici. Ako ih baš tu nema, da tek onda idu u kupnju novih proizvoda. Među jednim od najvećih motiva zašto je krenula u cijelu ovu priču je 'Oveshoot day', odnosno dan u godini kada čovječanstvo potroši sve prirodne resurse za tu godinu te ju planet ne stigne obnoviti na vrijeme pa se potrošnja 'prebaci' na resurse koji su namijenjeni za iduću godinu. U 2025. godini, svi resursi za ovu godinu su se potrošili do 24. srpnja.

'Znanstvenici s MIT-a su izračunali (u svojoj studiji 1970. godine, op.a) da ćemo ovim tempom potrošnje dovesti resurse planete do neobnovljivosti do 2040-ih. To je pred vratima i meni je to jedna od najstrašnijih činjenica. To znači da će zrak biti trajno kontaminiran, neće biti opcije da se pročisti jer jednostavno neće biti obnovljivo. To je jedan od razloga zašto bi se svi morali trgnuti', upozorila je Dražetić podsjećajući da je modna industrija veliki zagađivač.

'Kreativnost je urođeni impuls'

Pošto je tema razgovora bila moda, obje naše sugovornice su se predstavile u zanimljivim modnim kombinacijama, kojima dokazuju da i stara roba ne samo može izgledati veličanstveno, već im omogućuje i da pokažu svoju kreativnost. Modni aktivist nije poput aktivizma za radnička, ljudska prava ili tipičnih ekoaktivista koji izlaze na prosvjede i ulice, objašnjava nam Tena. Umjesto toga, upravo kroz odjeću koju nosi, cilj joj je na vlastitom primjeru pokazati da održiva moda nije jedan stil.

'Inače nisam osoba koja je okrenuta medijskoj pažnji i nekim velikim stvarima. Kada kupim nešto u second handu, to znači da neću kupovati ili ću barem manje kupovati u dućanima brze mode. Time se automatski odupirem dominantnom sustavu, investiram u drukčiju ekonomiju i ponašanje. Također, moj aktivizam je i pričanje o ljudima, o njihovim navikama te vidim da ljudi jednostavno ne znaju odakle nam odjeća dolazi, moda zna biti jako netransparentna. Volim na taj način radi na kulturološkoj promjeni, umjesto na momentima koji će možda biti zanimljivi svega 24 sata', objasnila nam je Tena na koji način se bavi modnim aktivizmom.

Dodaje kako ljude second handu, prema njenom iskustvu zna privući i znatiželja prema povijesti, ali i to da je second hand roba jeftinija od nove odjeće. No, uz to, mogućnost kreativnosti, poigravanja s robnim komadima i materijalima na način koji se ne može s novom krpicom, isto igra veliku ulogu.

'Kreativnost je ljudima urođeni impuls, snažna, vrlo iracionalna potreba. Do te mjere da smo spremni stvarno mukotrpno raditi da bi živjeli u lijepim domovima, voziti lijepe aute. Funkcionalne, želje, auto, stan je lako ostvariti. Ali ako želiš lijepi auto, lijepi stan, moraš se naraditi. jeftinu torbu je lako kupiti, ali onu koju, želiš, koja u tvom mozgu izaziva satisfakciju. Zato se kaže d znanosti i inženjerstva živimo, ali od umjetnosti živimo. Zato su second hand platforme savršen odgovor da to nahranimo, jer jednostavno se zasitiš neke estetike', naglasila je Dijana kako nam second hand omogućuje da dodamo svoju osobnost u ono što nosimo.

Europska unija radi na regulacijama protiv modnih industrija: Secondhandovci imaju svoja očekivanja

Kao i svako pitanje koje se tiče ekologije i zaštite okoliša, tako je i modna industrija postala fokus europske politike koja 2050. godine želi stvoriti kružno gospodarstvo koje će raditi manje štete okolišu. Konkretno, Europska komisija je u ožujku 2022. godine predstavila strategiju kojom će tekstil postati dugotrajniji, lakše će se popraviti, biti ponovno upotrebljiv i moći reciklirati.

Također, Europski parlament je u rujnu ove godine odobrio pravila koje obvezuju Eu članice na uspostavljanje programa u kojima će proizvođači odjeće, odjevnih dodataka, šešira, obuće, pokrivača, posteljine, zavjesa, čak i madraca snositi troškove skupljanja, razvrstavanja i recikliranja svojih proizvoda. Također, EU će od 2026. godine zabraniti uništavanje 'neprodane odjeće, obuće i odjevnih dodataka', a velika poduzeća će morati prijaviti broj odbačenih neprodanih tekstilnih proizvoda uz navedene razloge zašto je to odbacivanje bilo potrebno.

'Najviše želim vidjeti da se odgovornost prebacuje na firme i biznise jer je to njihov sistem. Želim da imaju veću odgovornost, a da ja kao korisnik moram manje razmišljati. Drugo, želim više podrške inicijativama, kreativnim ljudima i biznisima koji potiču sporu modu. Treće, jednostavno da mi bude jednako lako otići i u trgovinu brze mode, kao i u second hand trgovinu', istaknula je Lavrenčić tri stvari iz svoje aktivističke perspektive koje želi vidjeti u europskim regulacijama koje će zahvatiti i Hrvatsku.

Sa svoje poduzetničke perspektive, time se slaže i Dijana, uz male dodatke koji udaraju na prvu liniju koji vidi potrošač.

'U shopping centre bi stavila mandatorij od minimalno 30 posto održivih proizvoda u svim kategorijama: hrana, piće, moda. Tako je već u nekim državama koje imaju puno stabilniju ekonomiju, manje uvoze od zemalja koje imaju visoki uvoz. Uvoz znači da velika količina novca izlazi van. Voljela bi i da medijski prostor bude jeftiniji za brendove koji ispunjavaju kriterije održivosti poput preko 40 posto lokalne proizvodnje i koriste organske materijale. To bi bilo dobro ne samo za planetu, nego i za nas. Volimo svoju domovinu i volimo se nazivati patriotskim narodom, a najbolji način da volimo svoju domovinu je da čuvamo radna mjesta i male proizvođače', zaključila je mlada hrvatska poduzetnica, osnivačica Restyla.