SANKT PETERBURG - MOSKVA

Rusko iskustvo revolucije

Rusija prosvjed

Rusija prosvjed

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Jučerašnji protesti u 99 ruskih gradova od Tihog oceana do Baltičkog mora možda neće dovesti do 'revolucije', kako se to danas popularno kaže za skoro svaki politički prevrat koji krene s ulice pod kapom nebeskom. Ali ovi mitinzi možda su – to tek vrijeme treba pokazati - udarili temelje civilnom društvu u Rusiji

'Došao sam prosvjedovati jer su izbori falsifikat. Možda će imati utjecaja ako ovo budemo češće radili', priča nam u peterburškom Pionirskom parku prijazan gospodin srednjih godina u pratnji naočite, nešto sumnjičavije gospođe. Na pitanje koja politička opcija nije adekvatno zastupljena u ruskom parlamentu, on odgovara da u ruskom političkom sistemu nema opcija: 'Svim tim nekakvim strankama – komunistima, LDPR-u, Pravednoj Rusiji – Ujedinjena Rusija odobrava koje će deputate poslati u Dumu.

Naš sugovornik traži svog prijatelja N. koji nam objašnjava da ga politika zanima kao građanina. Zato je na izborima prije tjedan dana sudjelovao ne samo kao glasač, nego i kao promatrač. Tvrdi da su u komisiji svi skupa pošteno prebrojali glasove usprkos stanovitim pritiscima, da bi kasnije otkrio kako su službeno objavljeni neki sasvim drugi rezultati. Kada je napisao dvije žalbe, stigle su mu prijetnje u stilu 'znamo gdje živiš'.

Priče se množe, a građani se ne povlače. Nakon što je u prvim postizbornim nemirima prije pet dana u Moskvi i Sankt Peterburgu uhićeno preko 600 ljudi, u subotu ih je na ulice izašlo više od 50 tisuća. Svijet je proteklih mjeseci vidio i mnogo masovnije mitinge i marševe, ali ne i Putinova Rusija. Marginalizirani liberali Boris Nemcov i Vladimir Rižkov godinama su ovako organizirali Marševe Nesuglasnih i redovito ispadali redikuli kada bi im usred 15-milijunske Moskve došlo par stotina 'pasioniranih oporbenjaka'. U subotu su iza sebe imali cijeli stadion, premda se najmanje radilo o Rižkovu i Nemcovu…

Pa ipak, ponekad se čini kao da Zapad po nekom svom tipičnom klišejiziranju očekuje od Rusa nešto više, 'ono nešto'. U podjeli svjetskih nacionalnih stereotipa i patosa, Rusima je dodijeljena uloga tragičnih, ćudljivih, romantičnih stradalnika od svega i svačega (ljubavi, vlasti, votke, ekološke katastrofe, vlastite duše…), pomalo divljih i zbog toga uzbudljivih za promatranje, pa čak i neko čudno uživanje u njihovom stradanju. Naravno, sa sigurne distance.

Strah od nove bune

Građani Rusije, međutim, nisu skloni političkom aktivizmu koji podsjeća na revolucije. Godina 1917. u očima mnogih donijela je desetljeća neopisivih tragedija njihovim precima. Poznati ruski filozof Vladimir Kantor po tom pitanju vrlo negativno piše o tipičnoj ruskoj 'buni' i stihiji prerušenoj u progresivne ideje marksizma. Na tom tragu su i razmišljanja Saše, mlade novinarke/scenaristice iz Moskve koja se nakon više godina političkog otuđenja pridružila iznenada probuđenoj ruskoj inteligenciji na trgu Bolotnaja. Da je imala osjećaj da se događa nekakva 'revolucija', vjerojatno bi ostala kod kuće.

'Revolucije i prevrati u ovoj zemlji nikada nisu prolazili bezbolno. Ruski bunt uvijek je bio besmislen i bespoštedan. Naše bake i djedovi uvijek su govorili: 'Samo da ne bude rata!' Mogli bismo dugo raspravljati o tome događa li se sada ruskom društvu destabilizacija ili je narod pak malo previše pomirljiv. Ili diskutirati postoji li neka vanjska prijetnja. Možda sve ovo doista odgovara SAD-u…

Ne razumijem se posve u te stvari. Znam da kod nas kradu milijarde, da esencijalni dio stanovništva živi ispod granice siromaštva, da imamo cenzuru (to su potvrdila ovotjedna zbivanja). No ne daj nam rata, gospode. Ikakvog. Nikakav rat ne trebamo. I dokle god na tim mitinzima ne pucaju ni u koga, dokle nema prijetnje ljudskim životima – sve je to dobro i ispravno', smatra Saša.

Zato mnogi građani Rusije liberalnih nazora ne podržavaju provociranje represivnih organa radikalne oporbe, kao da se radi o protestima u nekoj zapadnoj zemlji koja je 'doktorirala' na temi ljudskih prava. I zato u ovim događanjima zapadni mediji i promatrači ne bi toliko trebali tražiti stereotipnu 'rusku revoluciju' ili je čak prizivati.

Građane Rusije pritom se nerijetko podcjenjuje ('nisu oni nikad imali demokraciju, pa ne znaju'), a zanemaruje se njihovo specifično iskustvo. Recimo, devedesete godine kada je 'revolucija', iliti kolaps Sovjetskog Saveza donio gotovo apokaliptičnu grabež bez presedana u svjetskoj povijesti.

Snažno i uporno civilno društvo koje bi građanskim putem prisiljavalo postojeći režim na otvaranje i širenje političkog prostora čini se kao sasvim dobar i pametan cilj za ruske aktiviste. Mnogo smisleniji nego pokušaj uličnog rušenja jednog tako kompleksnog poretka kao što je režim Putina.

Na putu do tog cilja već su postignuti konkretni uspjesi. Jedan od najvećih je taj da o izvanparlamentarnoj oporbi prvi put izvještavaju državni televizijski kanali, dosad percipirani kao glavni kreatori javnog mnijenja u Rusiji. Poznati novinar NTV-a Aleksej Pivovarov navodno je u subotu postavio ultimatum: odmah daje ostavku ako se cenzurira izvještaj s moskovskih prosvjeda. I prilog je išao, mogli su ga vidjeti deseci milijuna ljudi u selima i gradovima, od Kavkaza do Jakutije… Već i taj podatak djeluje prilično revolucionarno.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi