Stoga su se, iako oboje ruski državljani, odlučili preseliti u Ukrajinu – zemlju u kojoj je Tatjana rođena. Godine 2019. napokon su se nastanili u selu Novoljubimivka, a koje broji oko 300 stanovnika i nalazi se u jugoistočnoj ukrajinskoj regiji Zaporižji.

Kupili su četiri psa i započeli uzgoj stoke. Sergej (55) pronašao je posao kao geodet, što je bila njegova specijalnost dok je služio u sovjetskoj vojsci. Željeli su miran i skroman život. No u veljači 2022., kad je Moskva pokrenula sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu, ruske rakete preletjele su njihovu kuću, piše BBC.

'Čula sam da nešto zviždi, da nešto leti, pa sam izašla', prisjeća se Tatjana (52). 'Raketa je preletjela točno iznad kuće. Otišla sam na internet da vidim što se događa i pročitala da je Kijev već bombardiran.'

Ubrzo su se našli na okupiranom području i odlučili su postati ukrajinski doušnici.

Rizično prikupljanje vojnih informacija

Usprkos rizicima, krenuli su s prikupljanjem i prosljeđivanjem vojnih informacija. Uslijedilo je pritvaranje, pa ispitivanje, potom bijeg u Europu – i na kraju pismo zahvale ukrajinske vojske.

Tatjana je odlučila djelovati kada je prvi ruski konvoj prošao pored njihove kuće. Utrčala je u nju i poslala poruku poznaniku u Kijevu, za kojeg je vjerovala da ima kontakte u ukrajinskim sigurnosnim službama. Ubrzo je dobila poveznicu na chatbot u aplikaciji Telegram, putem kojeg joj je rečeno da će s njima kontaktirati osoba s jedinstvenim identifikatorom.

Od tada je od njih traženo da dostavljaju lokacije i pojedinosti o ruskim sustavima elektroničkog ratovanja i vojnoj opremi koju bi uočili – osobito o raketnim sustavima i tenkovima. Te informacije pomogle bi ukrajinskoj vojsci da precizno gađa ruske položaje koristeći dronove i topništvo.

Ne smatraju to izdajom

'Nismo to smatrali izdajom', kaže Tatjana. Ona i Sergej naglašavaju da informacije koje su dostavljali nisu uzrokovale napade na civile ili civilnu infrastrukturu. 'Nitko nije napao Rusiju. Ovo je bila borba protiv zla.'

Dvije godine Sergej je prikupljao koordinate, a Tatjana ih je slala putem svog mobitela, brišući poruke nakon slanja – kad god im je internetska veza u selu to dopuštala. No tome je došao kraj u travnju 2024., kada su naoružani ljudi uhitili Sergeja dok je kupovao sjeme za vrt u regionalnom središtu Tokmak.

Ispitivanje u podrumu

Kako kaže, odveden je u napuštenu kuću i smješten u hladan podrumski prostor – jamu duboku tri i široku dva metra – gdje je spavao u čučećem položaju. Već sljedeći dan ispitivali su ga je li dostavljao Ukrajincima informacije o ruskim položajima. Držali su mu vreću na glavi i prijetili nasiljem. Iako je isprva poricao sve, četvrtog dana zatočeništva priznao je – bojeći se da bi u slučaju mučenja mogao nenamjerno otkriti druge uključene.

U međuvremenu je Tatjana očajnički pokušavala saznati gdje joj je muž. Putovala je okolnim područjima, zvala bolnice i mrtvačnice. Njihov sin, koji je živio blizu Moskve, kontaktirao je s raznim ruskim vlastima u potrazi za informacijama. Deset dana nakon uhićenja sigurnosne snage pretražile su njihov dom i pronašle 4400 dolara skrivenih u vrtu.

Priznanje pred kamerom

Tatjani je potom rečeno da se Sergej nalazi 'u podrumu' pod nadzorom FSB-a, ruske sigurnosne službe. Nakon 37 dana zatočeništva ljudi koji su se predstavili kao pripadnici FSB-a natjerali su ga da pred kamerom prizna pomaganje Ukrajini. No, na njegovo iznenađenje, pušten je dva dana kasnije, iako su mu oduzeti gotovo svi dokumenti, uključujući putovnicu.

Do danas Sergej i Tatjana ne znaju zašto je pušten. No BBC saznaje da takvi slučajevi nisu neuobičajeni na okupiranim područjima Ukrajine, gdje pravosudni procesi često nemaju transparentnosti i ne pružaju objašnjenja za pritvaranja i oslobađanja.

U tjednima nakon njegova puštanja par vjeruje da su bili pod nadzorom – automobili su se neprestano zaustavljali ispred njihove kuće, a nepoznati ljudi raspitivali su se prodaju li nešto. Shvativši da više nikada neće imati privatnosti, počeli su planirati bijeg.

Bijeg s gumenim prstenom

Nakon konzultacija s aktivistima za ljudska prava, odlučili su pokušati otići u Litvu. Da bi to mogli učiniti, Sergej je morao ući u Rusiju i izvaditi novu putovnicu. Susjedi iz sela pomogli su im – kupovali su stoku i kućanske aparate od njih, a par je pokušao pronaći i novi dom za svoje pse. Sergej kaže da mu je to bila najveća briga.

Krenuli su automobilom. Da bi izbjegli sumnju, izmislili su priču da idu na plažu zbog Tatjanine astme. Ponijeli su čak slamnati šešir i gumeni kolut da bi priča izgledala uvjerljivije. Nasreću, nisu zaustavljeni.

Iako im je isprva odbijen ulazak u Rusiju, uspjeli su ući nakon što je Sergej dobio potvrdu o podnošenju zahtjeva za putovnicu. Nakon kašnjenja u izdavanju dokumenta i neuspješnog pokušaja napuštanja Rusije preko Bjelorusije, Sergej je putem Telegrama nabavio lažnu putovnicu.

Tako su mogli autobusom prijeći granicu i ući u Bjelorusiju, a zatim nastaviti prema Litvi – članici Europske unije i bliskoj ukrajinskoj saveznici. Tamo je Sergej bio pritvoren zbog korištenja krivotvorenih dokumenata. Danas par živi u prihvatilištu za tražitelje azila i nadaju se trajnom smještaju u toj zemlji.

Ukrajinska vojska im je, na zahtjev njihovog bivšeg kontakta u Kijevu, poslala pismo zahvale te je ono priloženo uz njihov zahtjev za azil. BBC je imao uvid u kopiju pisma te je također vidio dokumente iz službenih izvora u Rusiji i Ukrajini koji potvrđuju detalje njihove priče, ali neće ih objaviti zbog zaštite identiteta uključenih osoba.

Podijeljena obitelj

Odluka Voronkovljevih da pomognu Ukrajini unijela je razdor u obitelj. Njihov sin, koji je ostao u Rusiji, prekinuo je svaki kontakt s roditeljima nakon što je saznao za njihove postupke. Sergejeva majka, koja ima 87 godina, i dalje živi u Rusiji te podržava rat i predsjednika Putina.

Unatoč tome, Sergej i Tatjana su odlučni. 'Nikada se nećemo vratiti u Rusiju', kaže Sergej. 'Osim ako ta zemlja ne počne pokazivati barem malo ljudskosti. Za sada tamo ne vidim ništa ljudsko.'