Promatrači obično razumiju osnovne mehanizme konklave: kardinali se neformalno sastaju u hodnicima, tijekom obroka i u privatnim odajama, nastojeći oblikovati dovoljno jaku koaliciju koja će osigurati potrebnih 75 posto glasova za izbor novog pape. Ako neka koalicija ne uspije, njezini članovi mogu zajednički podržati drugog kandidata ili se razdvojiti i krenuti u različitim smjerovima.

Gledajući izvana, trajanje konklave može ukazivati na to koliko se teško ili lako kardinali usuglašavaju oko izbora budućeg poglavara Katoličke crkve.

No ono što se doista zbiva unutar konklave ostaje tajna, a upravo to izaziva nezasitnu znatiželju. Toliko da su u prošlosti obavještajne službe pokušavale procijeniti što se događa, i prije i tijekom tog procesa. Prikupljale su se dragocjene informacije o najizglednijim kandidatima i razini njihove potpore, dajući tako vladama uvid u moguće ishode, piše Time. Te su aktivnosti odraz činjenice da države širom svijeta smatraju Vatikan važnim globalnim akterom.

Obavještajci u utrci

Sugerira to da su i danas obavještajni operativci diljem svijeta u utrci za prikupljanjem svake moguće informacije. Vatikan, naravno, ulaže velike napore da bi spriječio curenje podataka, ali nijedan sigurnosni sustav nije savršen. Unatoč tomu, zatvorenost i stroga pravila konklave čine posao obavještajnih agencija iznimno izazovnim kada pokušavaju doznati tko bi mogao postati novi papa.

U teoriji je konklava potpuno zatvoren proces: kardinali se okupljaju iza čvrsto zatvorenih vrata, bez pomoćnika, uređaja i bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom. Sustav je toliko zatvoren da se od početka 19. stoljeća spaljuju svi glasački listići i bilješke sa zasjedanja.

Ipak, mnogi očajnički žele doći do bilo kakve naznake o identitetu sljedećeg pape. Ulog je ogroman jer on upravlja jedinstvenom suverenom državom, a istovremeno predvodi jednu od najvećih svjetskih zajednica s oko 1,3 milijarde vjernika. Bilo to opravdano ili ne, papama se često pripisuje golem utjecaj na svjetsku politiku i društveni razvoj.

Privlačna moć

Upravo ta moć dugo je privlačila pozornost svjetskih obavještajnih službi te su trošile znatne resurse na špijuniranje malene, ali iznimno utjecajne države – osobito u trenucima u kojima se bira novi poglavar Crkve.

U prvoj polovici 20. stoljeća europske sile redovito su pokušavale utjecati na konklave posredstvom svojih prelata i veleposlanika. S druge strane, politički najambiciozniji kandidati nastojali su pridobiti simpatije vlasti različitih ideoloških orijentacija.

Tako su kardinali tijekom konklave 1939. jednoglasno izabrali Eugenija Pacellija, papu Pija XII, iako je Europa bila na rubu rata. Pacelli je odgovarao svima: bio je Talijan, govorio je njemački, imao je konkordate s Italijom i Njemačkom te se suzdržavao od kritiziranja režima. Usto je bio poznat antikomunist, što mu je osiguralo povjerenje prethodnika, antinacističkog pape Pija XI., ali i simpatije Britanaca i Francuza.

Sljedeće četiri konklave odvijale su se tijekom Hladnog rata, a globalna priroda sukoba između SAD-a i SSSR-a, uloga Vatikana i mogućnost diplomatskog utjecaja učinili su ih geopolitički ključnima. Obavještajne službe su pomno pratile sve što se moglo saznati ne bi li utvrdile smjer u kojem će novi papa voditi Crkvu.

I CIA je analizirala kardinale

Kada je papa Ivan XXIII. umro u lipnju 1963., CIA je predsjedniku Johnu F. Kennedyju poslala detaljan dopis o mogućem razvoju situacije. Konklava je tada bila teže predvidiva nego inače jer je broj kardinala narastao s 55 u 1958. na čak 82. Mnogi su bili novaci, pa je njihovu ideološku pripadnost bilo teže razlučiti. CIA je navela da se kardinali više ne mogu jednostavno podijeliti na 'liberalne, konzervativne i umjerene', kako je to bilo ranije.

U memorandumu se kao favorit spominjao kardinal Giovanni Battista Montini, opisan kao 'jedan među najuvjerenijim liberalima'. I doista, Montini je izabran za papu te je postao Pavao VI. Također je procijenjeno da je 'malo vjerojatno' da će papa biti netalijan, a od preostalih kandidata nekoliko njih je isključeno jer su se otvoreno protivili politici Ivana XXIII.

Možda upravo zbog preciznosti tih procjena, kada je Pavao VI. umro 15 godina kasnije, kardinal komornik – zadužen za organizaciju prijelaznog razdoblja – naložio je šefu vatikanske sigurnosti da osigura to da prostorije budu bez prislušnih uređaja.

Prema knjizi 'Pontiff' Gordona Thomasa i Maxa Morgan-Wittsa iz 1984., unatoč svim mjerama opreza, novinari Radio Vatikana pokušali su doći do informacija: ušili su mali odašiljač, u obliku gumba, u košulju jednog od službenika. On nije mogao prenositi glasove, ali je mogao slati Morseove signale – asistent je trebao kucnuti tri puta kada bi papa bio izabran.

Nakon što je plan osujećen, vatikanska sigurnost pojačala je potragu za prislušnim uređajima tijekom konklava 1978. te 2005. i 2013. Te su mjere očuvale tajnost prve tri konklave, no 2013. ni Vatikan nije izbjegao 'velike uši' američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA).

NSA prisluškivala pozive uoči konklave

Tada je talijanski tjednik Panorama objavio da su, prema njihovim izvorima, čak i papa Benedikt XVI. i kardinali bili mete prisluškivanja. Američka vlada demantirala je te optužbe, a Vatikan je poručio da nije zabrinut. Ipak, Panorama tvrdi da je NSA prisluškivala telefonske pozive u danima koji su prethodili konklavi, stekavši time predodžbu o mogućem ishodu glasanja. Posebnu su pozornost, prema izvorima iz Wikileaksa, navodno posvetili Jorgeu Bergogliju, a koji je već 2005. bio pod povećalom američkih službi – i koji je te godine doista izabran za papu Franju.

Papa Franjo imenovao je čak 108 od trenutnih 135 kardinala, a svi su bez iskustva sudjelovanja u ranijim konklavama. Vatikan ih je zasigurno temeljito uputio kako očuvati tajnost procesa.

Od 2005. na konklavama su strogo zabranjeni mobiteli, rezidencija kardinala podvrgava se detaljnoj sigurnosnoj provjeri, a ometači signala pretvaraju tu lokaciju u svojevrstan elektronički bunker. Kardinalima je onemogućen i pogled na dnevno svjetlo, a komunikacija na otvorenom je zabranjena. Prozori njihove rezidencije čak se obljepljuju neprozirnom folijom.

No čak ni najstrože mjere ne jamče potpunu sigurnost. Ako i dođe do curenja, te će informacije biti teško potvrditi – a još teže utjecati na procese unutar tako velike i raznolike skupine ljudi koji se često međusobno ni ne poznaju.