Informaciju o mogućoj privatizaciji objavio je u ponedjeljak nakon sastanka Sindikata i Uprave Večernji list, a prema njegovu pisanju u prodaju bi išle Gradske tržnice, Autobusni kolodvor, Zrinjevac, Čistoća, Robni terminali, AGM, Zagreb plakat, Plinara opskrba, Gradska plinara i Gradska ljekarna.

Iako su sve tvrtke izuzev Robnih terminala i AGM-a u 2012. godini poslovale pozitivno, odmah se otvorilo pitanje treba li prodati uspješne monopoliste ili se treba riješiti samo onoga što nije osnovni posao gradske megatvrtke i za što postoji konkurencija na tržištu.

Kada i po kojem modelu bi se privatizacija mogla provesti, zasad nije poznato.

Sasvim očekivano, protiv najavljene privatizacije odmah su se usprotivili sindikati jer smatraju da 'rješenje nije u prodaji tvrtke ako ne posluje dobro, nego u smjeni Uprave koja ne može osigurati pozitivne rezultate'.

Da smiri tenzije, oglasio se i gradonačelnik Milan Bandić ustvrdivši kako se o restrukturiranju i privatizaciji još ne razmišlja demantiravši na taj način sam sebe jer je prije nekoliko dana najavio da je situacija u ZGH alarmantna i da treba otići dvadeset posto ljudi.

Vladimir Ferdelji, nezavisni gradski zastupnik, upozorava kako je riječ o vrlo osjetljivoj temi koja se ne može riješiti preko noći.

'Jasno da neke tvrtke poput AGM-a ili Zagreb plakata trebaju ići u prodaju jer one nisu temeljne djelatnosti nečega što je u službi građana. Međutim, kada je u pitanju Čistoća, stvari postaju kompleksne jer, ako date nekom drugom da odvozi smeće, postavlja se pitanje imamo li garanciju da će usluga biti jeftinija za građane.

Prije nego što se odlučimo na taj potez, trebat će urediti druga pitanja koja će odrediti sistem upravljanja otpadom. Tu prije svega mislim na odlagalište otpada, spalionicu, sortirnicu, način na koji bi se odvoz naplaćivao. Brojne su tu različite tehničke stavke, a vrag je uvijek u detaljima', napominje Ferdelji.

Iako ima brojnih pozitivnih svjetskih primjera u kojima su gradovi i pojedine regije dali u koncesiju odvoz smeća privatnim tvrtkama, postoje i brojni negativni primjeri gdje se u konačnici pokazalo da kod privatnika nije najjeftinije i najbolje.

Tako je Lodève, francuski gradić u blizini Montpelliera, prije tri godine raskinuo višegodišnji ugovor s tvrtkom Groupe Nicollin, u vlasništvu biznismena i ekscentrika Louisa Nicollina, jednog od najvećih europskih igrača na polju prikupljanja i odvoza otpada, jer su procijenili da će uz plaćanje penala za raskid ugovora u samo dvije godine uštedjeti 350 tisuća eura ako posao vrate lokalnoj, gradskoj tvrtki za zbrinjavanje otpada.
Slična situacija se dogodila i dva pariška okruga, ali i u Marseillesu gdje vlasti nisu bile zadovoljne s načinom na koji su privatnici obavljali svoj posao. Najava raskida ugovora izvukla je na ulice radnike iz privatne tvrtke kojima je poslodavac najavio otkaze. Nakon višednevnog štrajka postignut je dogovor da privatnik svoj posao obavlja do isteka ugovora, nakon čega će se vidjeti hoće li mu se koncesija produljiti.

Nezadovoljstva je bilo i u Egiptu gdje je država još 2000. godine potpisala 18-godišnje ugovore s trima kompanijama vrijedne 500 milijuna dolara da bi iste odlučila, uoči Arapskog proljeća, raskinuti nezadovoljna načinom obavljanja usluge.

Zvane Brumnić, gradski zastupnik SDP-a, napominje da dio tvrtki koje se planira prodati u svom vlasništvu ima desetke tisuća kvadrata zemljišta i nekretnina na atraktivnim lokacijama te treba voditi računa o tome da se pojedine tvrtke ne bi privatizirale samo zbog toga.

'Ako nema garancije da će određene usluge biti jeftinije i kvalitetnije za građane, onda se postavlja pitanje gdje je logika privatizacije. Neke tvrtke su monopolisti i njima treba samo kvalitetno upravljati. Privatizirajući ih, politika priznaje da njima ne zna upravljati', zaključio je Brumnić.