Sekularizam ili svjetovnost je političko-društveni sustav u kojem su država i religija odvojene, a javne institucije djeluju neovisno o vjerskim autoritetima. To znači da država ne favorizira niti progoni nijednu vjeru, ali ne dopušta da vjerske institucije upravljaju javnom politikom. Istodobno, svim građanima jamči slobodu vjeroispovijedi ili slobodu od religije. Temelji se na načelu slobode savjesti, prema kojem svaka osoba smije vjerovati ili ne vjerovati, potom jednakosti svih pred zakonom, čime se osigurava da niti jedna religija nema poseban pravni položaj ili privilegije, te na načelu neutralnosti države koja ne smije uvoditi religijska pravila u zakone.

Ovaj danas rasprostranjeni sustav ima svoje korijene u antičkoj Grčkoj, u kojoj javni život i religija nisu bili strogo odvojeni, ali su filozofi poput Epikura zagovarali ideju o vladavini razuma, a ne božanskih autoriteta. Za vrijeme pak srednjeg vijeka i tadašnjih društava izgrađenih na crkvenim i monarhističkim temeljima, Europa je bila dominantno teokratska te su crkva i država često bile isprepletene. Takvo stanje potrajalo je sve do doba prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeću, kada su filozofi poput Lockea, Voltairea, Rousseaua i Diderota počeli zagovarati odvajanje crkve i države, slobodu savjesti i racionalnu politiku.

Temelji modernog sekularizma i prvih ozbiljnijih pokušaja stvaranja sekularnih država pojavljuju se tijekom Rata za nezavisnost SAD-a (1775.-1783.) i Francuske revolucije (1789.-1799.), dva ključna događaja koja su transformirala politiku i društva. Obje revolucije crpile su inspiraciju iz prosvjetiteljskih ideja poput slobode, jednakosti, prava na samoodređenje i republikanizma, a razvile su i koncepte građanskih prava, suvereniteta naroda i nacionalnog identiteta. Upravo su Francuska i Sjedinjene Države postale začetnice sekularizma kakav danas poznajemo.

Polazišta zagovornika i protivnika sekularizma

Francuski model, nazvan laïcite, najstroži je oblik sekularizma, prema kojem je vjera potpuno privatna stvar pojedinca, a u javnim školama i državnim institucijama zabranjeni su vjerski simboli. SAD ima nešto neutralniji pristup pa su vjerski izrazi u javnom prostoru dopušteni, s time da crkve imaju autonomiju i sudjeluju u javnom životu, ali bez političkog utjecaja na zakone. U Turskoj je pak na snazi kemalizam, a dobio je naziv po državniku Mustafi Kemalu Ataturku, ocu turske nacije koji je uspostavio sustav u kojem država aktivno nadzire religijske institucije da bi spriječila politički islam.

Indija je zbog mnoštva religijskih skupina i njihovih denominacija također čvrsto predana sekularizmu te priznaje više religija i vjerskih običaja, ali pokušava zadržati neutralnost te zabranjuje svaki oblik vjerske diskriminacije. I Kina je formalno sekularna, ali država strogo kontrolira religijske institucije pa se može reći da se radi o državnom sekularizmu s autoritativnim elementima. Većina europskih zemalja vodi se pragmatičnim modelom sekularizma prema kojem su država i crkva odvojene, iako potonja može imati određene društvene uloge, poput vjeronauka u školama i financiranja iz proračuna, kao što je to slučaj u Njemačkoj, Austriji i Hrvatskoj.

Zaštita vjernika i ateista

Govoreći o važnosti sekularizma, njegovi pobornici ističu da taj koncept podjednako štiti vjernike i ateiste, navodeći da nitko ne smije biti prisiljen slijediti vjeru ili religijske zakone. Smatraju i da on osigurava političku neutralnost jer se zakoni donose na osnovi razuma i općeg dobra, a ne teoloških zapovijedi. Uz to, zagovornici svjetovnosti ocjenjuju da to smanjuje sukobe i štiti manjinske skupine jer bi u protivnom vladajuća religija postala privilegirana.

Zagovornici naglašavaju da je sekularizam ključni princip modernih demokracija te da njegov cilj nije borba protiv religije, već stvaranje pravednog društva u kojem nitko ne nameće svoj svjetonazor drugima, a zakoni se donose racionalno i nepristrano. Navode i da svjetovnost sprječava vjerske sukobe, potiče uključiva društva i promiče racionalno upravljanje odvojeno od dogme, što vodi prema stabilnijim demokracijama koje poštuju prava, omogućujući raznolikim skupinama da mirno koegzistiraju podržavajući univerzalna prava, a ne specifične vjerske doktrine. Premda ga različite države primjenjuju na specifične načine, od vrlo strogih do znatno fleksibilnijih modela, pristaše sekularizma tvrde da je suština uvijek ista i znači odvajanje religije od društva radi zaštite slobode svakog pojedinca.

S druge pak strane, kritičari sekularizma su mišljenja da princip svjetovnosti potiskuje religiju iz javnog života, posebno u francuskom modelu, čija su pravila vrlo stroga. Vjeruju i da on može djelovati neprijateljski prema tradiciji i kulturi, što je osobito izraženo u državama s jakim vjerskim identitetom. Pored toga, mišljenja su da sekularizam može biti zloupotrijebljen jer ga autoritarne vlasti ponekad koriste da bi potisnule određene religije. Također, u mnogim europskim državama, među kojima je i Hrvatska, postoje sporovi oko financiranja crkvi iz državnog proračuna.

Promicanje postsekularnog pristupa

Utjecajan pariški dnevnik Le Monde objavio je ovog tjedna uvodnik u kojem naglašava da zakon iz 1905. godine predstavlja nezamjenjiv kompas države, posebno u vrijeme u kojem se u Francuskoj i drugdje ponovno pojavljuju vjerska pitanja i sumnja se u sposobnosti države da arbitrira o njima. U aktualnom kontekstu, obilježenom porastom svih vrsta vjerskog fundamentalizma, širenjem vjerski motiviranih uvreda i nasilja te zloupotrebom lokalnog modela sekularizma kao antimuslimanskog oružja, uvodnik francuskog lista podsjeća da odredbe zakona starog 120 godina uspostavljaju jednakost među svim uvjerenjima i potiskuju one koji žele pretvoriti laïcite u oružje za poticanje sukoba.

Valja reći da je budućnost sekularizma predmet intenzivne globalne rasprave s različitim predviđanjima i regionalnim varijacijama. Dok neke visokoindustrijalizirane nacije doživljavaju stalan porast nereligijske pripadnosti, hipoteza kontrasekularizacije sugerira da bi globalna religioznost zapravo mogla ukupno porasti zbog demografskih i društvenih čimbenika. Stalan i značajan trend sekularizacije, karakteriziran padom broja vjernika te porastom ateizma i nereligijskih identiteta, često je povezan s gospodarskim razvojem, višim razinama obrazovanja i padom potražnje za tradicionalnim vjerskim strukturama.

Suprotno tome, mnoge zemlje s niskim prihodima, posebno na Bliskom istoku te u dijelovima Azije i Afrike, ostaju vrlo religiozne. Štoviše, u nekim slučajevima vjerski fundamentalizam dobiva na snazi ​​kao reakcija na percipirani zapadni 'misionarski sekularizam' ili popunjavanje duhovnog vakuuma što ga je ostavila sekularna vlast, a koja se percipira kao korumpirana ili neefikasna.

Glavni argument protiv hipoteze o dugoročnoj sekularizaciji jest taj da visokoreligiozne skupine često imaju veće stope plodnosti od sekularnog stanovništva, a zagovornici ove biološki utemeljene teorije predviđaju pad sekularizma u 21. stoljeću zbog reproduktivnih razlika. Pojedini stručnjaci smatraju da je nužno njegovo redefiniranje, s time da se dio njih zalaže za neutralnu državu koja prihvaća sva uvjerenja, a drugi promiču postsekularni pristup, pri čemu se religiozni građani potiču da svoje vrijednosti prevedu u univerzalno razumljiv javni jezik.

U moru ideja o tome kako pomiriti postsekularno društvo pojavljuju se hibridni oblici upravljanja koji uravnotežuju vjerski identitet s modernim, pluralističkim načelima, potencijalno usvajajući manje provokativne izraze poput 'civilnog' umjesto 'sekularnog'. Tu je i tzv. novi novi sekularizam, a on nudi potencijalni pomak u kojem bi nevjernici i vjernici mogli pronaći zajednički jezik u univerzalnim vrijednostima, prelazeći od tradicionalnih sporova prema inkluzivnijem, 'svetom sekularizmu'. Iako se njegova budućnost čini sve manje linearnom progresijom, izgleda da će na nju ponajviše utjecati složene i dinamične interakcije globalnih i lokalnih sila.