SNAGA OBITELJI

Potresne priče supružnika govore da 'i u dobru i u zlu' nisu tek slova na papiru

13.06.2016 u 16:14

Bionic
Reading

Simptomi početne faze Alzheimerove bolesti obično se pripisuju starosti oboljelog, no, kada oni postanu učestaliji i teži, obitelj je ta koja skrbi o njemu. Puno strpljenja i 24-satna briga jedini su načini da se oboljelima omogući dostojan život, tvrdi autorica knjige 'Alzheimer u mom domu' Ljiljana Kerepčić Ratkaj. Povodom promocije knjige 16. lipnja u Zagrebu, autorica je ekskluzivno za tportal ustupila dvije dirljive priče supružnika-njegovatelja o njihovoj požrtvovnosti i neograničenoj ljubavi

Gospođa Mira trenutno brine o svojem 78-godišnjem suprugu s kojim se poznaje od najranije mladosti i ima jednu kćer.

'Moj suprug Đuro i ja poznavali smo se od najranije mladosti jer smo stanovali u istom kvartu. Naše druženje započelo je u studentskim danima kada smo počeli izlaziti u kino i na ples. Ja sam studirala ekonomiju, a Đuro je završio studij Organizacija rada. Nakon završenog studija zaposlili smo se i vjenčali. Život smo započeli kao podstanari, ali to nam nije smetalo jer smo oboje imali dobru plaću. Ja sam se zaposlila u Vjesniku koji je u ono vrijeme bio najveća i najpoznatija izdavačka kuća. Naš život započeo je u skladu i ljubavi, a imali smo zajedničke ambicije i ciljeve. Ubrzo smo došli i do vlastita stana, a kad nam se rodila kći jedinica nitko nam nije bio ravan. Uživali smo u odrastanju naše kćeri i njezinu dobrom učenju. Zajedno smo provodili mnogo vremena, često išli na izlete i ljeta provodili na moru. Godine su prolazile, a kad se kćerka udala, dobili smo i dvoje unučadi, dječaka i djevojčicu', započinje svoju priču gospođa Mira.

Neprestano ponavljanje

Kada je, u svojoj 35. godini, njihova kćerka ostala udovica, Mirin je suprug, osim psihičkog stresa, imao moždani udar. A 2002. godine dijagnosticirana mu je bolest prostate te su, ubrzo nakon operacije, krenule njegove prve promjene ponašanja koje su se nastavile i tijekom njegova boravka u apartmanu na Pagu.

'O svojoj je bolesti počeo govoriti rodbini, prijateljima i znancima, svima koji bi nam došli u posjet. Ponavljao bi to svaki put iznova, kao da priča po prvi put. Meni je bivalo neugodno što uvijek govori jedno te isto i nisam mu mogla objasniti kako je to nepotrebno jer je isto već ispričao. U lipnju 2013. godine Đuro i ja smo bili na moru u našem apartmanu u Novalji. Kćerka, koja radi kao medicinska sestra, došla je na nekoliko dana da se malo odmori. Donijela je mnogo ukusnih namirnica i spremila ih u hladnjak. Moj suprug koji je cijeli život bio vrlo brižan i pažljiv prema meni, sada potpuno promijenjen, upitao me: 'Kako si se mogla dogovoriti s kćeri da dođe, a da mene nisi ništa pitala?'. On je tih pet dana kćerinog boravka s nama bio toliko apatičan i nesretan da ju je po nekoliko puta dnevno pitao: 'Kad ideš kući u Zagreb?'. Mi smo se čudile tom stalnom zapitkivanju, a onda smo zaključile da je razlog posesivnost i ljubomora jer je sada moja pažnja bila podijeljena između kćeri i njega', pripovijeda dalje gospođa Mira.


Pomoć oko oboljelog supruga pružila joj je Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest, s kojom i danas komunicira, jer su simptomi koji se pojavljuju kod njezina supruga sve gori.

'Đuro sada ima 78 godina, pokretan je, samostalno hoda, dobre je tjelesne građe i dobro jede. Boluje od alzheimera već pet godina, s vremenom se javljaju novi simptomi, uz ljubomoru, postaje sve agresivniji, netolerantniji i posesivniji. Sva pažnja trebala bi biti usmjerena samo prema njemu što, naravno, nije moguće. Sada ga njeguje samo supruga Mira, uz razumijevanje i odricanje, jer dio ljubavi treba pokloniti i kćeri te unucima. Mira ga vodi na druženje s prijateljima, iako on baš nije svjestan tog druženja i njegove svrhe. On je u svom svijetu, bolest napreduje kao i kod svih alzheimerovih bolesnika', zaključuje gospođa Mira.

Gospodin Petar i njegova supruga

Drugi požrtvovni supružnik je gospodin Petar koji je svoju suprugu upoznao u Glazbenom zavodu, a ubrzo su se vjenčali i dobili kćer. Bili su presretni kada su postali djed i baka dvjema djevojčicama, no ta je idila, nažalost, bila kratkog vijeka.

'Zamjenjivala je dječje stvari, zagubila ih, zaboravljala dogovore i obveze. Kako je Mirina majka umrla 2004. godine, pripisivali smo to tuzi i stresu jer je bila vezana uz majku, tako da iznenadnim promjenama u njezinu ponašanju nismo pridavali osobitu pozornost. Sve se to malo smirilo uz našu potporu i razgovore pa smo nastavili našim uobičajenim životom. 2006. godine simptomi bolesti i drukčijeg ponašanja bili su sve izraženiji, svaki su se dan događale čudne stvari. Mira više nije bila organizirana i smirena domaćica, postala je neprepoznatljiva u kuhinji. Kao da je zaboravila kuhati, jelo je bilo nedovršeno, bez začina, neukusno. Sve se to i opet pripisivalo stresu, ali u dogovoru s kćerkom odlučili smo nešto poduzeti', priča gospodin Petar.

Igra za spašavanje pamćenja

Hrvatski Telekom i Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest predstavili su svjetsku inicijativu #gameforgood u sklopu koje je lansirana mobilna igra Sea Hero Quest. Riječ je o mobilnoj igri kreiranoj s ciljem stvaranja najveće baze podataka u svijetu uspoređujući ljudsku orijentaciju u prostoru. Ta će baza znanstvenicima pomoći da naprave korak naprijed u razvoju novih dijagnostičkih testova za demenciju.

Kako bi razveselio suprugu, gospodin Petar odlučio ju je odvesti na putovanje u Prag na kojem su tijekom sasvim slučajnog druženja s jednim bračnim parom dobili moguću dijagnozu.

'Družili smo se tih dana, razgovarali o raznim stvarima i razmjenjivali životna iskustva o životu u Hrvatskoj i Americi. Gospodin je bio po zvanju liječnik oftalmolog. Cijelo to vrijeme moja supruga držala se tajanstveno, smireno i uvijek je šutjela. Nije ni pokušavala bilo što komentirati ili sudjelovati u razgovoru. Meni je to bilo normalno jer sam u posljednje dvije godine već navikao na takvo njezino ponašanje. Gospodin liječnik, iako nije bio psihijatar ni neurolog, promatrao je moju ženu i rekao mi: 'Vaša supruga sigurno ima problema s alzheimerom', prisjeća se gospodin Petar.

Nakon nekoliko pretraga potvrđeno je da se doista radi o alzheimeru i tada je brigu za suprugu preuzeo gospodin Petar i njihova kćerka. No, 2012. godine situacija se počela mijenjati i prisilila ih na veliku životnu odluku.

'2012. godine Mira je dobila temperaturu, virusnu gripu koja ju je vezala uz krevet. Zbog ležanja i slabe cirkulacije dobila je trombozu koju smo trebali liječiti. Poslije toga nije mogla stati na noge. Kretanjem se malo oporavila, ali hodanje se sve više pogoršavalo. Na šetnje smo zaboravili, postala je sve ovisnija o kolicima i tuđoj pomoći. Preostalo mi je kao jedino rješenje smjestiti suprugu u dom za stare i nemoćne osobe gdje se nalazi već dvije godine. 2013. godine Mira je postala potpuno nepokretna, ovisna o tuđoj pomoći i njezi: presvlačenju, hranjenju, stavljanju u kolica. Uz sve to ima i druge poteškoće, ne govori i ne prepoznaje nikoga iz obitelji, ne reagira na susrete. Ja se i dalje trudim, obilazim je svaki dan u domu, hranim je jer teško guta i otežano diše. Za alzheimer ne troši više nikakve lijekove, već samo za štitnjaču i spavanje', objašnjava ovaj suprug nesretnu sudbinu svoje supruge.

Gospodin Petar kaže kako tek sad vidi što znači kada se kaže da je alzheimer 'duga i teška bolest' jer je njegova supruga od 2015. godine potpuno nepokretna, ne može gutati i otežano diše. Ona je, ističe, danas samo sjena osobe s kojom je proveo svoje najljepše dane.