VASIĆEV SKALPEL

Policijska korupcija

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 16.03.2009 11:55
  • Objavljeno 16.03.2009 u 11:30
korupcija

korupcija

Izvor: tportal.hr / Autor: arhiva

Anegdota iz života: dva crnogorska policajca zaustave automobil negdje u kanjonu Morače i pitaju vozača: 'Jeste li vi što popili od jutros?' 'Nijesmo', veli vozač, a jedan od njih će: 'E, nijesmo ni mi'

Nekih pola sata prije nego što sam se uhvatio računala da vam ovo napišem, događa se naredna scena: na Kaleniću, najboljoj beogradskoj tržnici u samom središtu grada, čekam pred stanovitim dućanom za brzu hranu da bih kupio njihove somune, najbolje u gradu. Ispred mene su dva policajca pozornika u redovitoj ophodnji, a cura im priprema neke bogate sendviče na osnovi roštilja, somuna, salata raznih itd. Tu je nastupila situacija prilično neugodna: oni itekako znaju tko sam (već skoro deset godina aktivno surađujem s policijskim sindikatima i javno zastupam njihove interese u medijima), ja – po brojevima znački i teritorijalnoj nadležnosti – također znam tko su oni. Bilo kako bilo, nakon neugodne šutnje voditelj ophodnje uzima tu vrećicu s hranom i odlazi. Dakako da nije platio, na curama iz dućana također se nije vidjelo da očekuju novce.

Ova poučna epizoda nije uzrok za pisanje ove kolumne, to je samo ilustracija, jer o temi razmišljam dosta dugo. Naime, ovih je dana srbijanska policija uhitila nekoliko organiziranih kriminalnih skupina u kojima su aktivni policajci činili većinu. Osnova za sumnju je primanje mita, tj. policijska korupcija.

Riječ je tu o raznim stvarima: najvažnije je krijumčarenje preko granice Srbije i Kosova, zatim preprodaja i registracija ukradenih vozila i slično. Sve skupa profitabilan posao: ta granica s Kosovom idealna je za šverc, jer je promet sa Srbijom ogroman, pa srbijanski trgovci i umjetnici opće prakse koriste priliku da robu fiktivno izvezu na Kosovo, izbjegnu PDV i onda je vrate u Srbiju i sretno rasprodaju. Bez policijske suradnje to ne ide. S autima je još jednostavnije: previdimo brojeve motora i šasija i svi su sretni – za male pare, ali i za veliki promet.

Policijska korupcija postoji otkad postoji policija i to je normalno i neizbježno s obzirom na ulogu te službe. Korupcija u policiji, međutim, dade se zadržati u razumno prihvatljivim okvirima – pod stanovitim uvjetima.

Dva su uvjeta ključna: sustav vrijednosti koji potiče i uzdiže poštenje i lojalnost državi; i dobre plaće, toliko visoke da se korupcija nužno javlja kao izraz puke pohlepe, a ne nužnosti preživljavanja (policajci su svuda i uvijek spremni predstaviti se kao socijalni slučajevi – a tu su i vlade krive).

Povijest policijske korupcije bogata je i zanimljiva: prva moderna policija, britanska, ostavila je za sobom pjesmicu iz viktorijanskog doba (kraj 19. stoljeća): 'Svaki dobar policajac ima zlatan sat i lanac' (Every member of the Force has a watch and chain of course); aluzija na običaj bobbyja da pljačkaju usnule pijance po ulicama Londona. U policiji New Yorka (NY Finest), kako sam od njih samih čuo, korumpirani policajci dijele se na 'vegetarijance' i 'mesoždere': 'vegetarijanac' ne zahtijeva mito, ali ga prima, 'mesožder' ga zahtijeva i to je ponekad sva moguća razlika koje se unutarnja kontrola drži i zbog koje se u načelu strada.

tportal arhiva

tportal arhiva

Izvor: tportal.hr / Autor: arhiva

Istini za volju, tu treba imati razumijevanja i sad ću iznijeti jednu nepopularnu tvrdnju: jedna stanovita doza te 'vegetarijanske' korupcije jednostavno je neizbježna i treba ju tolerirati, ako ni zbog čega drugoga, ono iz razloga ekonomičnosti kaznenog progona. Naime, riječ je o mnogo manjoj društvenoj opasnosti od 'mesožderske' korupcije.

Ima li zemlje u kojoj vlasnik kavane, kafića, dućana s brzom hranom i slično neće sam od sebe, bez prisile ili čak i najudaljenije prikrivene aluzije počastiti svog lokalnog pozornika? Nema. Ljudi to rade sami od sebe, a pozornik koji bi to sustavno odbijao navukao bi na sebe sumnju i na kraju prezir kolega. U tom poslu solidarnost je veoma važna vrijednost, najvažnija, rekao bih. Sjećam se da je u moje vrijeme u Beogradu (1967-1969) bila najnormalnija stvar da prometnom policajcu na križanju vozači beogradske pivovare ostave po koju bocu piva (to je pivo završavalo u našoj kantini), slično i u kavanama gdje smo provodili onih pol sata dnevnog odmora u smjeni: nije bilo šanse da si sami platimo kavu, sve ostalo smo, međutim, plaćali. Šefovi su to znali i to nikada nije bila tema sastanaka i jutarnjih brifinga: to se jednostavno podrazumijevalo i nije bilo sporno nikome.

'Mesožderska' je priča, pak, sasma drugačija: policajac koji sam traži mito ubrzo izlazi na glas u svojoj sredini (kvartu, susjedstvu, gradu), jer se takve vijesti pronose mnogo brže no što mislimo. Za tren oka će se doznati da se 'preko tog momka dade završiti stvar za toliko novca'. Od beogradskih policajaca slušam o nemilosrdno principijelnom prometnom policajcu koji nema milosti ni prema kome – dok mu se ne ponudi 50 eura. Oni su ogorčeni, između ostalog i zato što čak ni njihove intervencije za rođake i prijatelje ne prihvaća bez 50 eura, ali i zato što policiju iznosi na loš glas.

Ima tu sad jedna nijansa, civilima uglavnom nepoznata: policajci vole činiti dobra djela, opraštati, zatvoriti jedno oko i općenito uspostavljati tu jednu ravnotežu između stroge zakonitosti i elementarnog osjećaja za neku višu pravdu – što se često ne poklapa. To velika većina njih i čini: besplatno, po vlastitom nagonu za pravdu i po vlastitom intimnom osjećaju. Takvo postupanje olakšava im život, koji inače nije nimalo lagan.

Policajac 'mesožder', pak, ruinira ne samo ugled službe, već i njen ukupni integritet: kad jednom izađe na glas kao takav, njemu povratka više nema, može samo još više i još pohlepnije, jer se kompromitirao jednom za svagda. Ako ima sreće, dogurat će do neke pozicije iz koje će praviti još veću štetu. Takvih smo, hvala lijepa, imali u svim našim državama. Nije tu više riječ o tom konkretnom pojedincu: riječ je o onima koje on u karijeri vuče za sobom, riječ je o običaju i presedanu koji on i takvi kao on etabliraju i uvode kao pravilo u službi. Ako može moj voditelj smjene, načelnik ili ravnatelj – zašto ne bih i ja, pomislit će svaki kadet koji je upravo izašao iz akademije, oženio se, dobio dijete, a nema stan.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi