KOMENTAR DRAGE PILSELA

Pogled na Japan, a savjest što dalje od Libije

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 14.03.2011 14:06
  • Objavljeno 14.03.2011 u 12:45
žena ubijenog pobunjenika libija

žena ubijenog pobunjenika libija

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Japan proživljava najteže trenutke od kapitulacije nakon poraza u Drugom svjetskom ratu. U međuvremenu, Gadafi nije mogao dobiti bolje okolnosti za konačan obračun s pobunjenicima u Bengaziju, a zapadne sile alibi kako bi zamaglile činjenicu da su cijelo vrijeme držale štangu libijskom diktatoru

Ne znam hoće li eventualna i sve izvjesnija pobjeda pukovnika Moamera el Gadafija, koju je na svoj način u nas najavila lobistkinja i poduzetnica Štefanija Balog i koju su, svojom gromoglasnom šutnjom i nevjericom spram očitih Gadafijevih zločina,

de facto amenovali mnogi važni hrvatski ljudi, značiti skori uzlet u poslovanju Hrvatske i Libije (ministar obrane Davor Božinović, uostalom, izjavljuje kako ne vidi nikakav problem u isporuci ratnih brodova Libiji, ugovorenih prije izbijanja krize, dapače), ali je pouzdano jasno da je Gadafijev ostanak na vlasti, za mnoge na zapadu, koji imaju potrebu savjest ne opterećivati odviše patnjama Libijaca, biti bolji izlazak iz nevesele situacije u kojoj bi pukovnik svojim padom poremetio mnoge interese i poslove.

Pa k vragu, ipak se radi o 350 milijardi dolara libijskog, čitaj, režimskog kapitala, pa mogu Barack Obama, David Cameron ili Nicolas Sarkozy priželjkivati Gadafijev pad koliko god žele, EU ima već puno iskustva u okretanju glave od humanitarnih tragedija (građani BiH to najbolje znaju) zbog viših ciljeva, oportunizma, nazovite to kako god želite, a tek sada, kad njemačkim osiguravajućim tvrtkama angažiranima u Japanu prijeti totalni kolaps, jasno je da se pala odluka da se sačeka bez obzira na cijenu: Gadafi neće valjda pobiti 100.000 ljudi (hoće, možda, nešto manje), koliko je žrtava međunarodna zajednica procijenila da može podnijeti u ratu u BiH.

No osim ako pola Japana ne odleti u zrak, serijom atomskih eksplozija, uskoro će se postaviti pitanje - postavit će ga najprije Arapi - koliko se veliko krvoproliće u Libiji može tolerirati u zamjenu za stabilnost cijene barela nafte, interese velikih naftnih kompanije kao što je Shell, međusobne (poduzetničke) veze Berlusconija i Gadafija ili, eto, jer i toga ima u ovom cirkusu, važnost prosperiteta hrvatske vojne industrije koja sebi umišlja da nas može izvući iz debeloga i općeg kupleraja isporukom par tisuća kaciga, pancirki i pištolja.

Molim da me se dobro razumije: uopće ne želim zanemariti ozbiljnost situacije u Japanu i ogromnu tragediju tog naroda i mnogih stranaca koji tamo rade. Da, Japan prolazi najteže trenutke nakon kapitulacije u kolovozu 1945. odnosno nakon nuklearnog bombardiranja Hirošime i Nagasakija i cijeli svijet, dok se broje tisuće mrtvih zbog cunamija, strepi od katastrofe.

Ne želimo ni pomisliti što bi se dogodilo da nuklearne centrale odu u zrak kao što se dogodilo 1986. u Černobilu. A i sama činjenica da more vraća na tisuće mrtvih i da još tisuće leži pod ruševinama, tamo gdje je udario cunami, stišću srca svim poštenim ljudima.

No čak i da se tragedija u Japanu bude još veća, ne sumnjam, ma koliko njihova ekonomija bila slaba, da će se ti ljudi, koji su se kao jedinstveno vrijedna i složna nacija, pokazali puno puta (još pamtimo čudesan oporavak Kobea 1996), izvući iz nesreće, možda čak i snažniji.

Ono na što se ovdje želi upozoriti jest to da, kao što uživo pratimo potres, cunami i havarije na nuklearnim reaktorima, slike apokalipse koje smo se naučili promatrati od onoga dana kada su se zrakoplovi zabili u WTC u New Yorku, tako ne pratimo ono što se događa u Zawiyu, Ras Lanufu ili Bregi, tamo gdje prolaze Gadafijevi plaćenici, tamo gdje udaraju njegovi zrakoplovi.

Mi ne znamo što se zbiva u pokušaju da se osvoji ključno uporište u Aydabiyi, nakon čega režimske trupe vjerojatno idu prema Torbuku kako bi Bengazi ostao odsječen i u okruženju (rijetki će zapadni novinari i smjeti ili se odvažiti ostati u Bengaziju od straha od odmazde koja je već počela: ubijen je hladno, naime, kamerman Al Jazeere).

I, čini se, kao da nam sateliti i bespilotne letjelice to i ne žele pokazati, što je, znamo to iz prosječnog praćenja holivudske ikonografije, apsolutno moguće.

Nedostatak jasnog odgovora međunarodne zajednice Gadafiju ohrabruje i druge diktatore i ne može biti više demoralizirajuće za sve one milijune koji su se odjednom ponadali da je život u demokraciji i u društvima u kojima se poštuju ljudska prava i njima moguć san.

Ono što se ovdje želi istaknuti jest to da na koljenima nisu samo oni koje je na to natjerala priroda, već, što je puno gore, da milost mole oni koji su žrtve i političkog egoizma.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi