Papina stalna usmjerenost na inkluzivnost, milosrđe i otvorenost prema marginaliziranima ponekad se razlikovala od tradicionalnijeg pristupa Hrvatske biskupske konferencije, čvrsto usidrene u očuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta Hrvata.

Prijepori oko migranata

Tema migranata, kojoj je Papa pridavao veliku važnost, među konzervativnijim dijelom biskupa koji Hrvatsku i u današnje doba doživljavaju 'predziđem kršćanstva' nije bila odveć prihvaćena. Iako je HBK podržavala humanitarnu dimenziju Papinih poruka, nije propuštala priliku naglasiti potrebu zaštite katoličkog identiteta Hrvata, što je dovelo do nijansiranih razlika u pristupu društvenim pitanjima.

'Nama ne treba nikakvo prihvaćanje migranata koji dolaze s drugog kontinenta i druge vjere. Mi imamo pravo sačuvati svoj identitet, svoju vjeru, svoju kulturu i svoju državu', izjavio je, primjerice, 2018. sisački biskup Vlado Košić, pripadnik tvrđeg krila Crkve u Hrvata. Tim se riječima jasno distancirao od poruka pape Franje, ali i nekih od biskupa koji su na vrijeme osjetili 'vjetar promjene', poput đakovačkog nadbiskupa Đure Hranića, koji je 2015. u jeku prvog migrantskog vala za Glas Slavonije izjavio: 'Migranti nisu prijetnja, nego prilika da pokažemo svoje kršćansko lice solidarnosti, otvorenosti i ljubavi prema čovjeku'.

Sukob oko Stepinca

Jedna od najvećih kontroverzi u odnosu Pape i HBK nastala je zbog odluke pape Franje da zaustavi kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca. Iniciranjem katoličko-pravoslavne komisije, Papa je želio pridonijeti pomirenju s Pravoslavnom crkvom, no u Hrvatskoj je taj potez doživljen kao nepotrebno odugovlačenje i nepravedno propitivanje Stepinčeve svetosti.

HBK je ostala nepokolebljiva u obrani Stepinčeva lika i djela, a svoje poruke nerijetko je upućivala izravno s oltara, no i preko medija. 2015. netom nakon što je papa Franjo objavio odluku o osnivanju komisije, tadašnji kardinal Josip Bozanić na Stepinčevom hodočašću u Mariji Bistrici poručio je: 'Mi u Hrvatskoj i među katolicima diljem svijeta već smo uvjereni u svetost blaženog Alojzija Stepinca. Ona nije stvar političkih dogovora niti povijesnih manipulacija'.

Još izravniji signal godinu dana kasnije poslao je biskup gospićko-senjski Mile Bogović u razgovoru za Večernji list, gdje je rekao kako se 'osnivanjem komisije kao da se šalje poruka da još postoje sumnje u Stepinca, a mi znamo da je njegova svetost potvrđena i kroz krv mučeništva'. Još godinu dana kasnije, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško na propovijedi izravno optužuje Papu za 'zamagljivanje istine': 'Oni koji traže nove dokaze, traže ih ne zato što ne znaju, nego zato što žele zamagliti istinu'.

Imenovanje Dražena Kutleše i utjecaj na Crkvu u Hrvata

Tijekom pontifikata, papa Franjo imenovao je niz novih hrvatskih biskupa, od kojih su neki, poput Dražena Kutleše i Damira Šešića, svojim pastoralnim pristupom i otvorenošću prema suvremenim izazovima reflektirali Papin duh reformatorstva. Dražena Kutlešu, dotadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa, početkom 2023. na koncu je postavio i na čelo Hrvatske katoličke crkve, preskočivši neke biskupe koji su do tada slovili za veće favorite, poput Đure Hranića ili Želimira Puljića, tadašnjeg zadarskog nadbiskupa.

Kutlešinim imenovanjem papa Franjo je poslao poruku da želi čvrsto, učinkovito i praktično vodstvo hrvatske Crkve, da očekuje disciplinu, organizaciju i veću pastoralnu aktivnost, te da hrvatska Crkva treba biti bliža svakodnevnim problemima naroda, a manje usredotočena na unutarnje podjele i političke teme.

Ipak, dio klera je i prema toj odluci bio kritičan. Mnogi su smatrali da je postupak prebrz i da nije poštovana tradicija dulje pripreme (jer je Kutleša relativno brzo nakon dolaska u Zagreb kao koadjutor preuzeo punu vlast). Također, zamjeralo mu se da ima više ‘pravnički’, administrativni pristup, a manje pastoralni, što je kod nekih izazvalo strah od hladnog, birokratskog vođenja Crkve.

Pitanje ukazanja Gospe u Međugorju

Papin oprez prema ukazanjima u Međugorju dodatno je izazvao neslaganja. Izjavom da ‘Gospa nije poštar koji šalje poruke svaki dan’, Franjo je dao do znanja da ukazanja ne smatra u potpunosti vjerodostojnima. Taj stav izazvao je podijeljene reakcije među vjernicima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Službeno, Papa Franjo je 2017. imenovao specijalnog izaslanika za Međugorje, nadbiskupa Henryka Hosera, s jasnim ciljem uređivanja pastoralne skrbi, a ne ispitivanja ukazanja. 2019. papa Franjo službeno je odobrio organiziranje službenih hodočašća u Međugorje. To je značilo da biskupije i župe diljem svijeta mogu službeno organizirati putovanja, iako to nije značilo da je Vatikan priznao ukazanja kao nadnaravna. Međugorje je priznato kao važno mjesto molitve, obraćenja i duhovne obnove, čime je Vatikan praktično riješio kontroverze: omogućio je pastoralni rad i službena hodočašća, bez dogmatskog priznanja ukazanja.

Zabrana mise na Bleiburgu

Još jedan bolan trenutak za odnose Vatikana i HBK dogodio se 2019., kada je pod Papinim pontifikatom podržana odluka austrijskih biskupa o zabrani mise na Bleiburgu zbog političkih konotacija događaja. HBK je izrazila žaljenje, ali izbjegla otvoreni sukob s Vatikanom.

Ova odluka izazvala je žestoke reakcije u hrvatskoj javnosti - crkveni i politički krugovi bili su suzdržani, dok su braniteljske udruge, dio desnih medija i Počasni bleiburški vod protumačili zabranu kao nepoštivanje hrvatskih žrtava i izrazili bojazan da se time relativizira komunistički zločin.

'Žalimo zbog odluke koja vjernicima uskraćuje molitvu za nevine žrtve Bleiburške tragedije, a koja je uvijek bila lišena političke dimenzije', pomalo u rukavicama je priopćio HBK. Slično - u rukavicama - reagirao je i državni vrh. 'Svaka nevina žrtva zaslužuje molitvu', rekla je Kolinda Grabar Kitarović, dok je premijer Andrej Plenković izjavio da Vlada poštuje crkvene odluke, ali i dodao: 'Bleiburg je simbol stradanja hrvatskog naroda'. Ipak, ista ta država se povukla pod političkim pritiskom Austrije te se posljednjih godina niti državna komemoracija ne održava u Bleiburgu, već u Udbini ili Zagrebu.