POVIJEST SUKOBA

Od mitomanije do etničkog čišćenja Albanaca: Zašto su Srbi toliko zagrizli za Kosovo?

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 11.09.2018 17:26
  • Objavljeno 11.09.2018 u 17:26
Korijeni sukoba sežu stotinama godina unazad

Korijeni sukoba sežu stotinama godina unazad

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Govor srpskog predsjednika Aleksandra Vučića na Kosovu proteklog vikenda još je jednom uzburkao regiju, a njegove poruke, poput onih Slobodana Miloševića s Gazimestana 1989. godine, na 600. obljetnicu Bitke na Kosovo polju, zasigurno nisu jamac za normalizaciju, osobito na samom Kosovu, na kojem sukobi Srba i Albanaca traju već stoljećima. Tportal donosi presjek višestoljetnih sukoba koji su se rasplamsali tijekom 20. stoljeća, a čije se posljedice osjećaju i danas

Povjesničari s obje strane navode kako je srpsko-albanskom sukobu prethodio čitav niz povijesnih događaja, počevši od islamizacije većine albanskih plemena u 17. i 18. stoljeću: Prvi srpski ustanak 1804. godine te Balkanski ratovi, ali i krvavo gušenje albanskih pobuna, neuspjela kolonizacija u Kraljevini Jugoslaviji, svrstavanja dijela Albanaca na talijansku stranu u Drugom svjetskom ratu, uspostava vojne uprave na Kosovu nakon Drugog svjetskog rata, status albanske nacionalne manjine, koja je bila brojnija od čak tri jugoslavenska naroda (Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca), status autonomne pokrajine i pokušaj integracije u jugoslavensku državu, ukidanje pokrajine te teror režima Slobodana Miloševića.

Početak problema započinje tijekom višestoljetne osmanske vladavine, kad dolazi do velikih demografskih promjena u sastavu stanovništva. Srbi su se neprestano iseljavali na sjever u današnju Šumadiju, Srijem, Mačvu i Vojvodinu, dok su s druge strane Albanci u plodnije krajeve Kosova i Metohije stizali iz neplodne i siromašne matice, točnije sa sjevera Albanije.

Prihvativši islam, Albanci su stjecali status punopravnih građana Osmanskog Carstva. Srbi, koji nisu prihvatili islam, ostali su obespravljena raja i od tog vremena počinje stvaranje kulturnog i društvenog jaza između ova dva naroda koji traje stoljećima.

Nakon pada Osmanskog Carstva jedan od službenih ratnih ciljeva Kraljevine Srbije u Prvom svjetskom ratu bio je izlazak Srbije na Jadransko more preko Albanije. Stoga srpska vlada 1914. pomaže Esad-paši Toptaniju u preuzimanju vlasti u Albaniji, a uz zadobiveni prestiž kod saveznika, godinu kasnije srpska vojska intervenira u Albaniji kako bi zaštitila Esad-pašu slomivši ustanak njegovih protivnika.

>>> Srpski predsjednik zaustavljen, Albanci su bili spremni za velike nemire. Vučić: Nisam nešto uplašen

Nakon pripajanja Kosova Kraljevini Srbiji kosovski Albanci bili su suočeni s politikom prisilne srbizacije koja se ogledala u zabrani korištenja albanskog jezika, pokrštavanju, kolonizaciji i etničkom čišćenju. U novoj državi albanska naselja bila su preimenovana srpskim nazivima, a Albancima je bilo zabranjeno školovanje na svom jeziku.

Pobuna kačaka

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakon Prvog svjetskog rata započinje opsežan program kolonizacije Kosova, dajući prednost Srbima, a posebno bivšim vojnicima, pa je tako na Kosovo planski kolonizirano oko 65.000 nealbanskog stanovništva iz raznih krajeva Jugoslavije. Tijekom kolonizacije Albancima je oduzimana zemlja, što dovodi do pobuna čitavih sela i intervencije vojske.

Pojedini srpski akademici predlagali su etničko čišćenje Kosova od Albanaca, a svaki otpor pobunjenih albanskih seljaka, tzv. kačaka, gušen je u krvi. Albanci se pak povezuju s maticom, ali i s crnogorskim kraljem Nikolom te makedonskim VMRO-om, koji pobunjenicima šalju novac i oružje. Jedan od vođa pobunjenih Albanaca, Bajram Curi, postaje ministar obrane Albanije, što dovodi do dodatnih problema. Vlada u Beogradu stoga provodi čišćenje albanskih sela od kačaka, pa Albanci, ali i preostali Turci napuštaju Kosovo.

  • +13
  • +10

Sukobi na Kosovu

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Neposredno poslije izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji teror nad Albancima se pojačao, a tijekom kratkotrajnog Travanjskog rata albanski vojnici u jugoslavenskim postrojbama postaju žrtve osvete.

Situacija se izmijenila kada su nakon jugoslavenske kapitulacije talijanske i njemačke jedinice ušle na Kosovo. Tijekom fašističke okupacije Italija je stavila najveći dio Kosova, zapadne dijelove Makedonije i istočne dijelove Crne Gore pod upravu vlade Kraljevine Albanije, koja je bila talijanski protektorat, a time je počeo progon Srba i ostalih nealbanaca. S druge strane, brojne četničke postrojbe na Kosovu i Metohiji činile su brojne zločine nad Albancima. Mnogi četnici su nakon Titove amnestije u kolovozu 1944. godine prišli partizanskim postrojbama zadržavši neprijateljski stav prema Albancima.

Partizanska vojna uprava

Iako je Komunistička partija Jugoslavije proklamirala politiku ravnopravnosti te bratstva i jedinstva, njihovi odredi na Kosovu i Metohiji, sačinjeni uglavnom od Srba i Crnogoraca, nisu se u praksi uvijek tako ponašali. Desetak dana nakon što su partizanske jedinice prodrle na Kosovo 1944. godine izbila je velika oružana pobuna među Albancima koji su to doživjeli kao ponovnu okupaciju Kosova pa je zavedena vojna uprava.

>>> Hoće li Kosovo i Srbija otvoriti Pandorinu kutiju promjene granica na Balkanu?

Između listopada 1944. i srpnja 1945. jugoslavenski partizani žestoko su se obračunavali s otporom Albanaca, pravdajući to borbom protiv 'kontrarevolucionarnih' elemenata. U tim operacijama sudjelovalo je nekoliko divizija s oko 40.000 vojnika, a prema procjenama albanskih znanstvenika, preko 47.300 Albanaca ubijeno je na prostorima bivše Jugoslavije između 1941. i 1945.

Jugoslavenskim Albancima nije dopušteno ujedinjenje s Albanijom, već su formiranjem avnojevskih granica podijeljeni u četiri administrativne jedinice SFRJ: Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo, uža Srbija, Makedonija i Crna Gora. Stoga ne čudi to da su mnogobrojni albanski partizani ponovno pripajanje Kosova Srbiji doživjeli kao poništavanje njihove borbe.

Nakon završetka rata 1945. nove vlasti su svim protjeranim predratnim jugoslavenskim kolonistima zabranile povratak na Kosovo, smatrajući ih eksponentima velikosrpske politike, što su srpski intelektualci uzimali kao dokaz nepravde komunističkih vlasti prema Srbima.

Sukobi Albanaca i Srba traju već stoljećima

Izvor: Društvene mreže / Autor: AP Archive

Unatoč znatno poboljšanom položaju Albanaca u usporedbi s razdobljem Kraljevine Jugoslavije, ni u poslijeratnoj federalnoj Jugoslaviji nije bila postignuta puna ravnopravnost. Svi su slavenski narodi u Titovoj državi dobili svoje republike, dok su jugoslavenski Albanci, iako brojniji od Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, dobili samo autonomnu pokrajinu.

Položaj Albanaca u novoj Jugoslaviji znatno je pogoršan nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine, kad su mnogi albanski intelektualci zatvarani i likvidirani pod optužbom da su špijuni Envera Hoxhe.

Rankovićeva kaznena ekspedicija

Tijekom 1951. godine aktualizira se pitanje iseljenja Albanaca i dolazi do obnavljanja pregovora s Turskom, zainteresiranom za naseljavanje albanskog stanovništva na granici prema Kurdima, s kojima je tada bila u sukobu. Vlast u Beogradu pritom je vršila velik pritisak na Albance da se izjasne kao Turci, što je dio njih prihvatio. Albanci koji su se protivili ovakvoj politici bili su zatvarani ili su napuštali zemlju.

Najveći pritisak na Albance uslijedio je prilikom akcije skupljanja oružja 1955. i 1956. godine, koju su provodile državne službe na čelu s Aleksandrom Rankovićem. Pod izgovorom traženja oružja, organi državne sigurnosti uhitili su i maltretirali više od 30.000 Albanaca, a uslijedio je i tzv. Prizrenski proces albanskim intelektualcima koji se smatra montiranim. Državna sigurnost Kosova neprestano ih je tretirala kao nepovjerljiv element, a zatvaraju se i škole na albanskom jeziku te prištinski Institut za albanologiju.

>>> 'I Srbi i Albanci na Kosovu korisni su idioti u igrama moći velikih'

Nakon Rankovićeva pada 1966. razotkriven je niz represivnih mjera koje su organi sigurnosti provodili na Kosovu. Iako su Albanci činili većinsko stanovništvo pokrajine, Srbi su držali nerazmjerno velik broj državnih i partijskih funkcija, uključujući kontrolu nad lokalnom policijom i snagama sigurnosti. Mirno iskazivane zahtjeve kosovskih Albanaca za ravnopravnim položajem sa Slavenima jugoslavenske vlasti su više desetljeća zatirale policijom, vojskom, zastrašivanjem i višegodišnjim zatvorskim kaznama za demonstrante. Najpoznatiji zagovornik prava kosovskih Albanaca, pisac Adem Demaçi, zbog svojih verbalnih delikata proveo je ukupno 28 godina u zatvoru.

Potkraj studenog 1968. dolazi do masovnih studentskih prosvjeda u Prištini, pa je došlo do intervencije JNA, ali i do odluke prema kojoj se Albancima daje veća autonomija, koja uključuje pravo na školovanje na vlastitom jeziku.

S druge strane, ni kosovski Srbi nisu bili zadovoljni svojim položajem, pa se njihovo iseljavanje povećava, a mnogi srpski manastiri i crkve postaju mete albanskih vandala. Albanci 1981. započinju prosvjede tražeći da Kosovo postane sedma republika kojoj bi se pridodala područja ostalih republika u kojima čine većinu. Beograd je ponovno odgovorio slanjem JNA i pogibijom nekoliko desetaka albanskih studenata i učenika.

  • +8
  • +5

Predsjednik Vučić obratio se javnosti vezano uz Kosovo i Metohiju te populacijsku politiku

Izvor: Pixsell / Autor: Srdjan Ilic/PIXSELL

Nakon krvavog gušenja albanskih prosvjeda nastali su mnogi problemi, pogoršani su politički odnosi na Kosovu i došlo je do mržnje prema JNA. Uvedena je neka vrsta vojne uprave nad Kosovom, a armija od tada ima ključnu političku ulogu. Na Kosovu je nastala čistka, počevši od sveučilišta, a Albanci postaju meta represije. Od 1981. do 1988. godine kroz policijsku i sudsku obradu prošlo je oko 600.000 ljudi, što je više od trećine stanovništva Kosova, pa velik broj mladih odlazi u zapadnu Europu.

SPC-ovi protualbanski osjećaji

Nakon kosovskih nemira u Srbiji započinje organizirana propaganda o genocidu nad Srbima pa se krivotvore izvješća o silovanju Srpkinja i iseljavanju Srba, a u širenju protualbanskih osjeća veliku ulogu odigrava i Srpska pravoslavna crkva te srpski akademici koji objavljuju Memorandum SANU-a.

Nakon što je tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević masovnim prosvjedima srušio pokrajinske vlasti Vojvodine i republičke vlasti Crne Gore, postavivši na njihovo mjesto svoje pristaše, započeo je pritiske na rukovodstvo Kosova te je najavljena promjena ustava Srbije, što je izazvalo štrajkove albanskih rudara. Na Kosovo, sada bez autonomije, ponovno stiže vojska te specijalne snage srpske policije koje ulaze u rudarska okna i guše štrajk.

>>> Grabar Kitarović u Tirani: Albanci su bili naša braća po oružju

Prilikom obilježavanja 600. godišnjice Bitke na Kosovo polju, 28. lipnja 1989. godine Milošević je održao svoj neslavni govor na Gazimestanu, koji mnogi analitičari karakteriziraju kao službeni početak srpske nacionalističke kampanje.

Albanci su nakon oduzimanja autonomije pružali pasivni otpor, odbijajući sudjelovati u političkom životu Srbije, ne izlazeći na izbore. Nekoliko mjeseci kasnije, 1990. godine, većinsko albansko stanovništvo pokrajine je proglasilo neovisnost Republike Kosova, što nije priznala nijedna država osim Albanije. Od tada su Albanci počeli organizirati paralelne državne institucije, kao što su škole, porezni sustav, sudstvo i policija. Srpska policija neprestano je intervenirala u obrazovni proces i maltretirala albanske učitelje pred njihovim učenicima, a i same roditelje i učenike. Razdoblje nakon 1990. godine Albanci smatraju razdobljem divljeg, totalitarnog, vojno-policijskog režima pod kojim je populacija teško patila.

Miloševićev govor na Gazimestanu

Izvor: Društvene mreže / Autor: Euro Clio HIP BiH

U godinama koje slijede Albanci osnivaju Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) koja započinje oružane napade na srpsku vojsku i policiju, a nakon akcije hvatanja zapovjednika novoformirane paravojne skupine Adema Jasharija slijedi masovna oružana pobuna Albanaca i Kosovski rat.

Rat do istrebljenja

Srpska je policija, uz podršku Vojske Jugoslavije, tijekom 1998. i 1999. provodila masovne progone albanskog i drugog muslimanskog življa s Kosova. Albanskim je stanovnicima nakon usmene naredbe o iseljavanju ostavljano kratko vrijeme za napuštanje domova, tako da su mogli ponijeti samo ono najnužnije. U napadima na sela, ubojstvima, silovanjima, pljačkanju i spaljivanju kuća i stanova sudjelovali su također njihovi srpski susjedi, kao i bande kriminalaca iz uže Srbije. Prema podacima Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice (UNHCR), već 1998. godine (prije NATO-ova bombardiranja) s Kosova je bilo protjerano oko 350.000, a do 13. lipnja 1999. približno 1,5 milijuna stanovnika, uglavnom Albanaca.

  • +9
  • +6

Predsjednik Republike Kosova Hashim Thaci u službenom posjetu Hrvatskoj na poziv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL

Nakon nekoliko masakra srpske vojske nad albanskim civilima međunarodna zajednica gubi strpljenje za Miloševićevu agresivnu politiku te se odlučuje vojno intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija na Balkanu. Dužnosnici NATO-a zaprijetili su vojnom intervencijom ako se srpska vojska ne povuče s Kosova i ne dopusti raspoređivanje mirovnih snaga. Milošević to odbija, što je dovelo do NATO-va bombardiranja Srbije pa je srpski 'vožd' bio primoran na povlačenje s Kosova i ulazak KFOR-a.

Oko 750.000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba napustilo to područje. Većina kosovskih Srba bojala se surove osvete nakon što su postrojbe Vojske Jugoslavije i srpske policije počele napuštati Kosovo. Na Srbima koji su ostali na Kosovu gnjev su iskalili Albanci povratnici.

Potvrde i bojkoti

Nakon bombardiranja 1999. Kosovo dolazi pod upravu Ujedinjenih naroda, a preostali Srbi su se organizirali u enklave koje su bile pod zaštitom KFOR-a. No sukobi se nastavljaju, što izaziva reakcije ekstremista u Srbiji. U Beogradu i Nišu su zapaljene džamije, dok je u Novom Sadu vandalizirana imovina muslimana, Albanaca, Turaka, Bošnjaka i Goranaca.

>>> Kosovo: Ponovno eksplozije u Mitrovici

Početkom 2006. godine započinju pregovori o statusu Kosova. Međunarodni posrednik Martti Ahtisaari predstavio je plan o 'nadziranoj neovisnosti', koji je srpska strana odbila, a albanska prihvatila. U pregovore se uključuju i Europska unija, SAD i Rusija te su oni neuspješno okončani u studenom 2007. godine.

Nastanak države Kosovo

Izvor: Društvene mreže / Autor: The Economist

Srpska strana za tih je pregovora predlagala da status Kosova bude reguliran poput onog Hong Konga u Kini ili Alandskih otoka u Finskoj, ali su izaslanstva kosovskih Albanaca odbacila svaki prijedlog koji bi ga ostavljao u sastavu Srbije. Stoga je skupština Kosova sredinom veljače 2008. jednoglasno proglasila neovisnost glasovima svih 109 prisutnih zastupnika, dok je 11 srpskih zastupnika bojkotiralo glasanje.

Tu odluku srpska vlada još je iste večeri poništila kao protupravni akt privremenih organa u Prištini i od tada srpska diplomacija intenzivno radi protiv njegove neovisnosti, iako je više od 100 država članica UN-a priznalo Kosovo. Albanci imaju vlast na najvećem dijelu Kosova, uz iznimku nekih enklava koje su pod kontrolom Srba, a koji ne žele sudjelovati ni u kakvoj vladi koja nije vođena iz Beograda.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!