Najnoviji pokušaji izjednačavanja Busha i Obame oslanjaju se na tretman arapskog proljeća i na pokušaj da se u Obaminoj politici pronađe trag Busheva intervencionizma, naročito u više nego jasnoj namjeri Bijele kuće i Pentagona da se bombama smrvi moć pukovnika Gaddafija i, ako je moguće, on sam.

Međutim, tvrdim, razlike su velike. Prva je ta da je Bush odobrio i legalizirao mučenja, a Obama ih je ukinuo. Svejedno, dvije se stvari zamjeraju kod tog argumenta. Prvo, da je Obama iskoristio protiv Bin Ladena informacije koje su dobivene mučenjima u Guantanamu (tijekom Busheva predsjedničkog mandata, kako nam je rečeno). No tko bi, na Obaminu mjestu, ignorirao tako važnu informaciju samo zbog toga što je dobivena nedopuštenim metodama?

Zatim, nešto argumentiranije, ali opet, što je prethodilo događajima u Abbottabadu: Obama nije pokazao namjeru da ispita i sankcionira odgovorne za mučenja tijekom Bushove administracije. To, očito, stoji.

Nadalje, druga razlika. Bush je inaugurirao logor Guantanamo i držao ga jako aktivnim, dok ga Obama pokušava zatvoriti, limitirajući njegov rad i smanjujući broj zatvorenika. Ako nije otišao dalje u tim namjerama, a o tome smo već ovdje pisali, to je zato što mu ne dopuštaju Kongres i lokalna vlast koja ne želi imati te ljude na teritoriju SAD-a. Moramo napomenuti i to da Obama u tom smislu nije dobio preveliku pomoć ni zemalja EU. Bush je, uostalom, stvorio u Guantanamu vojne komisije koje su osumnjičenicima sudile u tajnosti, dok Obama istrage vodi javno, o njima se obavještava američki tisak i pokušava se iznaći političko i pravosudno rješenje.

Treća. Bush je pokrenuo 'preventivan rat' protiv Saddama Husseina smatrajući da SAD ima pravo napasti bilo koju zemlju koja bi njoj ili saveznicima mogla predstavljati opasnost, dok Obama djeluje unutar okvira NATO-a i s legalnim pokrićem UN-a (rat protiv Gaddafija, a u zaštitu libijskih građana). Ta je razlika prilično teška za shvatiti onim teškim konzervativcima koji misle da se SAD-u mora priznati neograničena moć, kada god i gdje god je Bijela kuća ili Pentagon odluče iskoristiti.

Četvrta razlika ima veze s konceptima. Bush je unilateralist. Obama je multilateralist koji smatra unilateralne akcije, kao što je bilo uništenje Osame Bin Ladena, izvanrednim situacijama koje se mogu i smiju koristiti ako i kada je nacionalna sigurnost u pitanju. To je, uostalom, nešto što sebi priznaju gotovo sve vlade na svijetu, pa i naša, a prema kojem su principu 1995. izvedene vojno redarstvene akcije Bljesak i Oluja. Bush je vjerovao u demokratizirajući učinak rata, Obama vjeruje, povrh svega, u diplomaciju.

Zaključno. Možda se neki čitatelji s ovime neće složiti, s obzirom na to da se s Obamom, u odnosu na Busha, povećao broj selektivnih ubojstava terorista koji se izvode pomoću bespilotnih letjelica, koje su vrlo sofisticirane i pogubne, ali ne i savršene, zbog čega se Obami često događaju prigovori afganistanske i posebno pakistanske vlasti zbog velikog broja kolateralnih civilnih žrtava. Napad na Bin Ladenovo skrovište, izveden s tla, pak, najvažnija je akcija na kraju dugoga lanca takvih selektivnih smaknuća američkih neprijatelja.

Ali poanta je sljedeća: dok je Bush objavio globalni rat protiv terorizma, i to neograničeno, a onda izvršio invaziju na dvije zemlje, suspendirajući i građanska prava i slobode u vlastitoj domovini i u inozemstvu u ime svojih predsjedničkih ovlasti, Obama to ne čini. Da skratimo, Bush je u tim krvavim operacijama bio nekakav mesar, a Obama ispada precizni kirurg.
Postoje i druge razlike koje će upućeni čitatelji sami uočiti, ali ove su dovoljne da demantiramo one koji sve poistovjećuju i spajaju: niti su svi teroristi isti, niti su isti oni koji se protiv njih bore.