KOMENTAR DRAŽENA VUKOVA COLIĆA

Nekada balvani, a danas lampioni

stožer vukovar dan sjećanja na žrtvu Vukovara

stožer vukovar dan sjećanja na žrtvu Vukovara

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorovic/PIXSELL

U Vukovaru je eksplodirala zagriženost, neobaviještenost, isključivost i neznanje, a taj transfer mržnje, straha i osvete od generacije do generacije, od naraštaja do naraštaja, čini onaj najpogubniji dio hrvatske tranzicije

Nakon marša kroz institucije (referendum o braku) zagrižena je desnica krenula u nasilni marš protiv institucija (bojkot Vlade), a upravo su u Vukovaru vukovarske žrtve brutalno ponižene od onih koji su sami sebe nepozvano proglasili svetim čuvarima najvećih hrvatskih svetinja. Stožer je pobijedio, ali je izgubila cijela Hrvatska, a ovaj nesretni, napaćeni i iskrvavljeni grad, koji su ovog ponedjeljka rashodovani veterani u ulozi novovjeke partijske policije očevidno željeli pretvoriti u tamnicu misli, tvornicu straha i rasadište mržnje, ponovno je zlorabljen kao nesretni talac svoje ratne nesreće.

U tom se gradu sada šuti, a hoda po prstima, u snovima o budućnosti bez budućnosti, suživota i Europe, dok cijela Hrvatska pleše na rubu paravojnog puča za obranu osporenih privilegija. Oduvijek simbol, a nikada živo vrelo, pa se i nakon zlosretnog protjerivanja osramoćene i nesposobne Vlade, i dalje obećava nastavak bitke za povratak u ništavilo, dok se kojekakvim pravnim manevrima (referendum, odluke gradskog vijeća) Vukovar želi pretvoriti u neku novu državu u državi, kao da se cijeli Domovinski rat i nije vodio upravo protiv nekih drugih zaluđenih nasilnika koji su u ovoj Hrvatskoj već jednom željeli uspostaviti neku drugu državu u državi.

U ovih stotinjak godina okrvavljene samoće Vukovaru se tako želi nametnuti izuzetno gorka i neodgovorna uloga među svim onim velikim nedužnim gradovima stradalnicima koji su u vihoru ratovanja izgubili stotine i stotine tisuća stanovnika, a ipak spasili budućnost, od Volgograda (Staljingrada), u kojem je u herojskom otporu pobijeno više od milijun i 250 tisuća ljudi samo na ruskoj strani, do Hirošime, koja je pretvorena u užareni pepeo za oko dvije stotine tisuća žrtava, pa sve do 30 tisuća poginulih u životinjskom bombardiranju Dresdena, koji je bio veliki nacistički industrijski centar, ali je u prvom redu uništen kao jedan od najvećih simbola velike njemačke kulturne tradicije.

I naravno, Srebrenice, u kojoj je ubijeno, poklano ili zatrto oko dvanaest tisuća žrtava, a koja je kao najveće stratište nakon Drugog svjetskog rata čak i u međunarodnim pravnim krugovima opisana kao nedvojbeni primjer genocida pod zapovjedništvom onog istog čovjeka koji je vodio nekažnjeni pokolj u Škabrnji. Njemu se tek sada sudi, ali ne zbog Hrvatske (Mladić), a mnogi koji su u Vukovaru okrvavili ruke još uvijek slobodno šeću ulicama, dok mnoge majke i očevi još traže posljednje ostatke izmasakrirane djece, ali kada je već taj isti Vukovar samo u znaku manje ili više tihog negodovanja ipak saslušao barem uvjetnu ispriku šefa susjedne države, više se nije smjelo dogoditi da ovog ponedjeljka bivši narednici zalupe vratima pred nosom onim pravim herojima (Dedaković, Borković, Kotromanović, Glavaševićev sin) samo zbog toga što nisu htjeli pristati na uloge novovjekih pretorijanaca bivšeg šefa policije i dvojbenih obavještajnih službi, a smjerne molitve nebu pretvore u poziv na nove hrvatske raskole.

Japanci su u potvrdi azijske mudrosti Hirošimu pretvorili u grad simbol borbe za mir i nuklearno razoružanje. Istočni i Zapadni Nijemci podjednako su marljivo obnovili povijesni sjaj Dresdena, udovice srebreničkih žrtava bile su osobito uspješne u svojim međunarodnim pothvatima, dok je Volgograd ovog proljeća (ali samo za sedam dana) simbolično ponovno nosio ime Staljingrada, bez obzira na sve što su pretrpjeli pod Staljinom, a središnju proslavu pobjede nad Wehrmachtom Putin je vrlo mudro iskoristio za obnovu ruskog domoljublja, no ni nakon dvadeset godina hrvatska politička javnost ne može se složiti oko povijesne uloge Franje Tuđmana, koji nije bio 'izvorni demokrat', ali sigurno nije bio Staljin.

Vukovar je ostao svojevrsna granična karaula koja se politički zlorabi sa svih strana, a nikada se nitko nije – od Vukovaraca samih, do svih hrvatskih Vlada – potrudio da se osim kuća izgrade i normalni ljudski odnosi, a stradanja i zločini Vukovara postanu obvezatni ispit svake europske savjesti, kao što su to – od sudovanja do snimanja filmova – uspjele majke srebreničkih žrtava. Na obljetnicu vukovarskih stradanja nisu dolazili europski ministri i povjerenici, a Vučedolska golubica kao simbol mira i ljubavi skuplja prašinu u depoima muzeja, dok se u Vukovar ne ulaže, ali obilno zlorabi u mučnim provalama nekih novih neobjašnjivih strahova, političkom spletkarenju u vrlo dvojbenim koalicijskim brakovima ili nezakonitim pokušajima da netko nekome ipak da neke novce kako bi kupio još jednu umjetnu većinu.

U Vukovaru su ovih dana iznjedrili kompromis koji bi ovaj grad pretvorio u dodatno područje od posebne skrbi, koje bi za njegovu budućnost moglo biti još pogubnije od onih zakona koji su ratna, pogranična i postradala područja pokušali pogurati nekim posebnim zakonskim povlasticama i izuzećima, a dobrim dijelom pretvorila u mrtve gradove izbjeglica i povratnika koji žive od bijednih državnih renti, a nemaju ni snage, ni ljudi, ni programe da razviju pravo poduzetništvo i iskoriste svoje možebitne komparativne prednosti. Baš kao i Knin i Šibenik, dva podjednako tragična mučenička grada, koji jedva preživljavaju u jednoj od potencijalno najbogatijih županija, a stalno se bave besmislenim sukobima oko prikazivanja filmova o holokaustu ili drhte zbog skupe struje u – Mostaru. A Vukovar bi silom htjeli strpati u muzejsku vitrinu, zbirku zastava i potresnih fotografija, izvan hrvatskih zakona i europskih običaja, kao grad izvan vremena, a na rubu izumiranja. I uvijek spremnog na kavgu, malo sam sa sobom, a prečesto s cijelom Hrvatskom.

Zar su oni branitelji (ili tko su već bili) koji su zaustavili Vladu zaslužniji za hrvatski Vukovar od Malog Jastreba ili doživjeli veću tragediju od sina Siniše Glavaševića? Ova se Hrvatska ponovno dijeli na 'naše' i 'njihove', 'domoljube' i 'izdajice', 'komunjare' i 'vjernike', 'bojovnike' i 'slabiće', o čemu su još prije godinu dana vrlo otvoreno pisali neki odlično obaviješteni ljudi. Pa tako i Glas Koncila, koji je nakon oslobođenja Gotovine i Markača u uvodniku napisao da je njihovo oslobađanje znak da politika koja je odbacivala predsjednika Tuđmana, hrvatske generale i branitelje, kao i snažnu samostalnu državu, ne može nikada više biti državna politika. Po riječima ovog uglednog tjednika, to je bio znak da iz vlasti moraju otići političari koji neće biti spremni na radikalan zaokret u državotvornom ostvarivanju svih legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva. A to sada tvrdi i šef maskiranog Stožera.

U Hrvatskoj se preskače ono što je bilo jučer (kriminalizacija HDZ-a i korupcija svekolike vlasti), a raspiruju stari pogubni mitovi, od Drugog svjetskog, sve do Domovinskog rata, pa se ova provala radikalne desnice razlijeva preko svih generacija. I taj transfer zagriženosti, neobaviještenosti, isključivosti i neznanja od generacije do generacije, iz naraštaja u naraštaj, čini onaj najpogubniji dio hrvatske demokratske tranzicije. I u Dresdenu su osobito glasne razne osvetničke grupe skinheadsa, i u Volgogradu su se uzaludno pobunili intelektualci koji nisu mogli shvatiti zbog čega je u pobjedničkom tjednu obilježavanja staljingradske bitke Putin naredio isticanje Staljinovih slika u svim javnim prometalima, ali to su samo provale nedovršenih demokratskih zbivanja, s kojima i njemačka i ruska vlada lako izlaze na kraj, dok se u Vukovaru ipak osovilo nešto što bi moglo potaknuti mnogo ozbiljnije obračune.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!