Nekadašnji atletski trener i poduzetnik Nikola Borić, koji je prije više od desetljeća napustio urbani život i preselio u prirodu na Papuku, ponovno je u središtu pozornosti nakon nove objave na društvenim mrežama – otkrio je da je prodao kolibu u kojoj je živio.

'Prodali smo našu Šumsku Farmu, prodali smo kuću, štale i kokošinjce, prodali smo 5 hektara plodne Slavonske zemlje. Zorana je dala nedavno otkaz, a ja posao nemam već 12 godina. Nije nam ostalo ništa materijalno što nas veže i sada nas malo hvata panika. Ona se žali danima da je boli glava i rastura trbuh, obuzela nas je nervoza pred put u nepoznato', objavio je na društvenim mrežama Borić.

Najavio je da kreće na put. 'Zato što znam da će uskoro doći ljeto kada ću krenuti prema zapadu. Neće to biti romantičan početak, neće svirati violine niti će netko mahati bijelom maramicom s suzom u oku. Bit će sparno jutro, početak ljeta, zrak težak kao ovrha zbog neplaćenih računa za prometne kazne. Psi će lajati, susjedi će gledati preko ograde, ukoliko neće već biti u šumi, u drvima jer obadi kreću maltretirati već oko 9 sati, a ja ću samo kimnuti glavom i krenuti. Bez sedla. Bez uzdi. Bez potkova. Bez biča. Ništa između mene i njegovih leđa osim znoja. Ništa između njegovih kopita i zemlje osim zemlje same. Prvih kilometara bit ću glup i ponosan. Leđa će mi gorjeti, bedra drhtati, koža se guliti. Svaki pokret podsjećat će me da nisam junak, poglavica, Siux sa sto orlovih pera na glavi, iz Western filma nego čovjek od mesa, s kostima koje škripe nakon 50 godina rasturanja. Ali poslije nekoliko dana bol će postati ritam. Ritam će postati tišina. A tišina će postati dom', nastavlja.

'To će biti moje hodočašće od 3500 km, da se ogolim do kostiju, da spoznam krajnost i da pucam po šavovima ko stari, žuti plišani medo bez jednog oka iz kojeg cure komadi spužve svakim pomicanjem. Krenut ću iz Hrvatske dok će polja već biti zlatna, dok će pšenica šuštati kao šapat iza leđa. Preći ću granicu bez fanfara. Nitko neće zapisati moj odlazak. Europa će me dočekati ravnodušno, kao konobar koji ne pita tko si niti što ćeš popiti jer on zna svoje stalne pijance, samo će natočiti, bez pitanja. U Sloveniji će jutra biti hladnija nego što sam očekivao. Magla će ležati po livadama uz bistru Savu koja je tek izašla iz Bohinja, a ja ću sjediti na toplim leđima životinje koja diše mirnije od mene. U Italiji će asfalt biti tvrd i bez milosti. Birat ću makadam, prašnjave puteve, jer kopita bez potkova pamte svaki kamen. I svaki kamen će me podsjećati da sam to sam izabrao', opisao je.

'U Francusku ću preći preko prevoja na 2800 mnv, gdije je prošao i Hanibal slonovima i 15.000 konjanika da iznenadi Rimljane, tu će me gledati kao relikt. Kao nešto što je ispalo iz knjige, koja stoji prašnjava na polici već desetljeće i koju više nitko ne čita. Djeca će pokazivati prstom. Starci će klimati glavom. Neki će mi dati vodu. Neki će mi reći da sam lud. Možda i jesam. Ali to nije ništa novo. To sada već svi znaju. U Španjolskoj će sunce postati ozbiljno. Ne ono razgledničko, nego pravo, ono koje peče vrat i suši misli. Dani će biti dugi, noći kratke. Spavat ću pod otvorenim nebom, slušati njegovo disanje, brojati zvijezde koje ne mare za moje planove. Ponekad ću sumnjati. Ne u put. Nego u sebe. Bez žvala znači bez kontrole. Bez sedla znači bez sigurnosti. Ako poželi stati, stat ćemo. Ako poželi pasti, jest ćemo. Ako poželi krenuti, krenut ćemo. Naučit ću da snaga nije u stezanju nego u popuštanju. Da povjerenje nije riječ nego praksa.

Bit će dana kad ću poželjeti odustati. Kad ću poželjeti krevet, tuš, tišinu bez vjetra. Kad ću se pitati zašto čovjek uopće ide prema oceanu ako već ima zemlju pod nogama. Ali svaki put kad pomislim stati, pogledat ću prema zapadu, prema zalasku sunca. I zapad će šutjeti. A ta šutnja će me tjerati dalje. Portugal će doći nenajavljeno. Osjetit ću sol u zraku prije nego što ugledam ocean. Vjetar će biti drukčiji, vlažan, jak i širok. I onda će se otvoriti Atlantik, velik, hladan, ravnodušan. Stajat ću na litici bez opreme, bez simbola moći, bez ičega što podsjeća na pobjedu. On će stajati pokraj mene, mršaviji, jači, tiši. Položit ću dlan na njegov vrat i osjetiti kako mu srce radi isto što i moje, kuca, bez objašnjenja. Neće biti aplauza. Neće biti medalje. Neće biti kamere. Neće biti dočeka. Samo ocean koje dolazi i odlazi s bijesnim valovima, kao da mu je svejedno jesam li stigao.

I možda će baš u toj ravnodušnosti biti smisao. Jer ja neću jahati da bih stigao do Atlantika. Jahat ću da skinem sve sa sebe. Da ostanem bez sedla, bez uzdi, bez laži. Da vidim koliko daleko čovjek može ići kad mu nitko ne drži konce, kao marioneta koja se oslobodila svih spona lutkara. Kad me jednog dana budu pitali zašto sam prešao Europu bos, reći ću: Zato što sam mogao. Zato što je ljeto bilo dugo. Zato što je zapad šutio, a ja sam morao čuti tu tišinu do kraja', zaključio je.

Podsjetimo, Borić je pozornost privukao gostujući kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2 gdje je opisao je kako je ‘sav novac podijelio’ i u šumu došao s tek 500 eura i jednim koferom, uvjeren da je to bila najbolja odluka u njegovu životu.