OCCUPY ZA TPORTAL

'Ne želimo bolji život u SAD-u na račun drugih'

  • Autor: Silvana Srdoč
  • Zadnja izmjena 05.09.2012 02:44
  • Objavljeno 05.09.2012 u 02:44
Occupies final

Occupies final

Izvor: tportal.hr / Autor: Silvana Srdoč

Dok pokret Occupy u Europi gubi na intenzitetu, u matičnom SAD-u nedavno je održana prva nacionalna konvencija aktivista koji se u ime 99 posto građana, kažu, bore za socijalnu pravdu i direktnu demokraciju. O utjecaju i perspektivama pokreta tportal je razgovarao s Eliasom Silvom (24), Amandom Hammack (29) i Marshallom Abbotom (23), članovima organizacije Occupy Tulsa, koji su posljedice građanskog neposluha - odbijanja da napuste park u centru grada nakon 23 sata, za vrijeme policijskog sata - osjetili na vlastitoj koži

Manning - nacionalni heroj

Kakvu budućnost predviđate za Bradleyja Manninga, bivšeg američkogvojnika optuženog za odavanje tajni WikiLeaksu?

Marshall: Toje slučaj visokog kalibra koji odražava ono što se stalno događa, ali je poseban jer je Manning u ovom trenutkuvjerojatno naš najveći nacionalni heroj. On je jedan odrijetkih koji je imao hrabrosti izložiti svoj život zbog osjećaja da je onošto SAD radi nevjerojatno pogrešno. Riskirao je sve za ono u štovjeruje. Činjenica da se zbog toga kažnjava, baca u zatvor bezsudskog procesa, u uvjetima koji krše sva ljudska prava i međunarodnezakone, govori dosta o odnosu naše vlasti prema bilo kome tko kritiziraono što vlast čini.

Elias: Američka kultura tvrdi da je izrasla na idealima istine, pravde i slobode. Bradley Manning razotkriva istinu usvrhu pravde i gubi slobodu. Kako to pomaže ikome u svijetu? Ukoliko sedogađaju ratni zločini, ne bismo li mi trebali ustati prvi, kao neslužbeni predvodnik UN-a, NATO-a i svjetskih policajaca koji utjeruju pravdu,istinu i slobodu? Ali evo nas, kršimo ljudska prava i bacamo tog čovjeka u samicu više oddvije godine bez bilo kakve optužnice. BradleyManning je ono što bi svaki američki vojnik trebao nastojati biti. Apsolutno su smiješne tvrdnje predsjednika Obame o najtransparentnijoj administraciji ikada, kada se zna kako tretira proces Bradleyja Manninga, Juliana Assangea, WikiLeaks općenitoi način na koji razbija pokret Occupy.

Kako 'papreni sprej' djeluje na oči?

Elias: Prilično grozno. Policajac je došao do mene i rekao: Ako ne ustaneš i ne dođeš razgovarati sa mnom, morat ću te pošpricati. Odgovorio sam mu da je on 99 posto i da radi što mora. Tada me pošpricao. U početku sam imao zatvorene oči, ali nisu mi htjeli pomoći da uđem u policijski kombi, pa sam ih morao otvoriti. Tada mi je sprej dospio u oči. Isprva osjećate kao da vas netko ubada nožem, potom iglama, a peče satima. Apsolutno očajno. Kasnije sam doživio i najbolnije tuširanje u životu. Iscrpljujuće je jer konstantno boli.

Kako su uhićenja utjecala na vašu svakodnevicu?

Amanda: Naše fotografije iz policijske postaje odmah su objavljene na vijestima. Nisam htjela reći roditeljima, ali vidjeli su me na TV-u. Izgubila sam dosta prijatelja, a i ostali se ne javljaju često, mislim da me vide u nekom drugom svjetlu. Teško je i na poslu. Terapeut sam i moram savjetovati sve redom. Ubrzo nakon uhićenja savjetovala sam policajca i jedva sam to odradila, ponavljajući sebi da on vidi puno toga strašnog, da ga ne smijem osuđivati i loše tretirati zato što je policajac. Podsjećam samu sebe da nije svaki policajac loš i da me ne namjerava uhapsiti.

Izgubili ste mnogo prijatelja, no jeste li ostvarili neka nova prijateljstva?

Amanda: Da, definitivno. Svi ljudi koji su sada ovdje moji su prijatelji i vjerojatno sam dobila više prijatelja nego što sam ih izgubila. A sa svim prijateljima koje sam dobila imam slične poglede na svijet i način razmišljanja. Na mnogo načina, dobila sam puno više nego što sam izgubila.

Što vas je potaknulo na pridruživanje pokretu?

Amanda: Bila sam među prvima u obitelji koji su išli na fakultet. Moja mama radila je vrlo, vrlo naporno da mi nešto omogući. Školu sam završila u vrlo siromašnom gradu, gdje mnogo ljudi nije imalo što činiti pa su se drogirali i opijali. Na poslu sam vidjela da se novac cijeni više od ljudi i da je to postalo takav problem da ljudi završavaju u zatvoru radeći nezakonite stvari samo da prežive. Gledam to stalno iznova i uvijek sam htjela nešto učiniti po tom pitanju. Ili barem umjesto da budem dio problema, biti dio rješenja.

Uvijek se ističe problem nepostojanja jasnih ciljeva pokreta Occupy. Što želite i kako to mislite postići?

Elias: Jedan od najvećih ciljeva je zapravo sam proces u kojem sudjelujemo. Horizontalno, demokratsko odlučivanje, poput našeg procesa, dio je poruke, onoga što nas definira, dio je naše filozofije da ljudi mogu zajedno tražiti povrat svoje slobode i demokracije. Mislim da je to temeljni cilj, koji mediji i mnoštvo ljudi ne mogu shvatiti jer to nije konkretan popis zahtjeva, već poziv na pažljivo preispitivanje onoga što činimo. Odlučivanje konsenzusom, horizontalno, gdje nema vođa i gdje zajedno radimo u smjeru boljeg društva, nije nešto što možete unaprijed spakirati u jednu ili dvije rečenice.

Postoje li neki modeli takvog djelovanja u današnjem svijetu ili zamišljate novi model koji tek treba razviti?

Elias: Smatram da postoje modeli u svijetu koji funkcioniraju, poput španjolskog pokreta Indignados koji postiže stvari, iako ne uvijek mirnim putem, u borbi protiv mjera štednje i za javni interes protiv banaka i korporacija. Smatram i da u ovom procesu, ovom modelu, ima mjesta za veliki razvoj. To je neprekidna bitka za više slobode, demokracije, ljudskih prava, ekonomske demokracije u kojoj ljudi imaju više sredstava, umjesto da ih gomila mala grupa ljudi.

Occupy Nashville tužio je guvernera zbog uvođenja policijskog sata, nakon čega je guverner povukao takvu odluku. Planirate li i vi nešto slično?

Elias: Još raspravljamo o tome hoćemo li učiniti nešto slično. U svakom slučaju, ne želimo to objaviti u ovom trenutku.

Mad Max i(li) 1984?

Ukoliko većina vaših ciljeva ne bude ispunjena za 10 godina, kako zamišljate SAD?

Marshall: Jeste li gledali 'Mad Maxa'?

Mislite na drugi dio?


Marshall: Mislio sam na prvi, ali mislim da su svi prilično primjenjivi.

Amanda: SAD bi bio manje poput industrijalizirane nacije, a višepoput zemlje Trećeg svijeta u kojoj bi naši siromašni bili siromašniji, abogati još bogatiji.

Elias: Uvelike kao '1984' također. Ovaj pokret ne protivi se samoratovima u inozemstvu, već i unutarnjem ratu protiv građana. Borimo seprotiv privatiziranih obavještajnih tvrtki, prodaje špijunsketehnologije našoj vladi kako bi mogla špijunirati nas građane.Nacionalna sigurnosna agencija hakirala je i nadzirala više od 1,7milijardi email poruka. U slobodnom društvu koje vam navodno jamči pravona privatnost to je problem. Amerika se zaplela u kompleksu ratu protivterorizma, dok istovremeno ratuje protiv vlastitih građana u imeslobode.

Imate li odvjetnika, radi li besplatno?

Elias: Imamo odličan pravni tim.

Amanda: Rade besplatno.

Mislite li da je pokret imao ikakav utjecaj na politiku predsjednika Baracka Obame, koji se založio za povećanje poreza onima koji zarađuju više od 250.000 dolara godišnje?

Amanda: Zasigurno. Mislim da pokret nije utjecao samo na Obaminu politiku, već i na puno drugih stvari. Primjerice, mnogi su počeli uzgajati vlastitu hranu, a trend u medijima su fotografije ljudi ponosnih na što sami uzgajaju, rade i kuhaju. Čini se da je nastupila promjena u našoj kulturi i da smo na početku procesa u kojem cijenimo ono što sami stvaramo, umjesto da samo idemo u kupovinu. Mislim da je Occupy, u najmanju ruku, potaknuo te promjene. Znam da to nije odgovor na pitanje, ali…
Elias: Mislim da je pokret promijenio interakciju javnosti s nekim politikama. Kad je 2001. donesen Patriot Act, bilo je onih koji su preispitivali taj zakon, ali se to nije moglo probiti u opću svijest. Sada, dijelom zbog pokreta Occupy, Indignados i Anonymous, u Europi je pobijeđena ACTA. U SAD-u, odbačeni su zakonski prijedlozi CISPA, SOPA, PIPA; sada rade na nečemu što se zove Transpacifičko partnerstvo, i to nailazi na velike otpore građana jer štiti interese korporacija, a ne slobodu informacija. Mislim da je to jedna od uistinu dobrih stvari koje proizlaze iz ovog pokreta. Imamo i ratove bespilotnim letjelicama u inozemstvu, gdje ih Amerika koristi za napade u Jemenu, Somaliji, na Filipinima itd. Tome se ljudi sada otvoreno suprotstavljaju, a to ranije nisu činili. Protivimo se ratovima općenito, ali sada ima mnogo više informacija i to je ono što su društvene mreže učinile u Egiptu i čine ovdje – šire informacije.

Protivljenje Amerikanaca bespilotnim letjelicama rijetko se, međutim, vidi u mainstream medijima.

Elias: Rijetko se to prikazuje. Sada bilo koji mladić stariji od 16 godina, ubijen u napadu bespilotne letjelice, automatski biva proglašen militantom, bez obzira na to je li naoružan ili nije. Obama mijenja jezik rata, ali ljudi se tome protive. Na nacionalnom okupljanju pokreta u Philadelphiji bio je veliki događaj posvećen bespilotnim letjelicama.

Amanda: Uvelike se počinju mijenjati i naši mediji. Ljudi počinju cijeniti istinu u novinarstvu, umjesto da samo gledaju neki šou. Radije traže istinu nego samo zabavu.

Marshall: Masovni mediji zapravo su bili naš najveći nesvjesni saveznik u prvim danima pokreta. Tada je to bila takva novost i medijski cirkus, da se pokret uvriježio u medijskom narativu. To je dovelo do promjena u općoj percepciji, o čemu je Elias govorio, ljudi su počeli voditi računa o onome što se događalo već godinama, a na što je sada ovaj veliki, jasno vidljiv pokret skreće pažnju. Dakle, to je bilo lijepo od njih.

Kako biste željeli promijeniti imidž SAD-a u svijetu?

Marshall: Odakle krenuti? Mislim da bi od velike pomoći bilo da prestanemo započinjati sve ove ratove.

Amanda: To nisu ratovi, već policijske akcije.

Marshall: Oprosti, da, policijske akcije. Kada vlada odluči da ta i ta država radi nešto uistinu loše i zaslužuju ono što ih ide, pa ih izbombardira zato što smo mi Amerika i svjetski policajac, predstavljamo to kao plemenitu stvar, kao da pokušavamo očuvati sigurnost u svijetu, a zapravo samo služimo vlastitim interesima i to je toliko očigledno da zaista uopće nisam iznenađen da postoji tako nisko mišljenje o SAD-u širom svijeta.

Elias: Mislim da antiimperijalna poruka pokreta Occupy definitivno mijenja način na koji komuniciramo s drugim zajednicama. Nije ovdje samo Occupy Tulsa – ovo je Tulsa u interakciji s Oaklandom, s D.C.-jem, s Amsterdamom. Mi izvještavamo s Bliskog istoka i osobno imam kontakte u inozemstvu. Ovo je globalni pokret i komuniciramo s drugim ljudima kako bi se usprotivili američkoj imperiji. To je nešto protiv čega smo apsolutno protiv. Protiv smo ratova, protiv toga da Amerika monopolizira resurse u inozemstvu i, iako želimo sigurnost života, također želimo bolji svijet za sve, ne samo povratak američke srednje klase na račun svih drugih jer to nije vrijedno toga. Vjerujem da ovaj pokret ima širu viziju o tome kako izgleda pravedan svijet za sve i zato je toliko teško svesti to na zahtjeve za smanjenje ili povećanje poreza, neki zakon, ovo ili ono. To je puno šire od toga jer stvarno pokušavamo od temelja preispitati i 'restartati' društvo i civilizaciju.

Marionete od predsjednika

Kako doživljavate seciranje pokreta Occupy u svjetlu Arapskog proljeća, koje je imalo konkretan cilj, promjenu režima?

Elias:
Kao pokretu, to nam daje slobodu. Pogledajte Egipat danas.Dok Mohamed Morsi pokušava sazvati sastanak parlamenta, Vrhovno vijećeoružanih snaga kroz suca je reklo 'ne'. Umjesto da se usprotivi i žali,Morsi je u ovom trenutku predsjednik-marioneta, nije izabran poistinski demokratskim načelima. A Egipat nije istinski demokratskodruštvo, već iluzija demokracije. Iako su ostvarili svoj zahtjev, nisudobili ono što su željeli. Kada nemate konkretne ciljeve, možete pustitiljude da predstavljaju što žele, fluidniji ste i fleksibilniji. Osimtoga, imate stalan osjećaj poboljšavanja svijeta.

Amanda: Pokret ohrabruje ljude da sami razmišljaju o onome što biželjeli, umjesto da im se stalno govori što žele. Mi definitivno imamopredsjednika - marionetu, uvijek je to bio slučaj u dvostranačju ukojemu izborni pobjednici troše najviše na propagandu, koja nam govorišto da mislimo i radimo. Dakle, pokret bez jasnih ciljeva, baziran nakonsenzusu, dopušta svima da stanu na minutu i promisle što žele. Točini ljude kreativnijima i nadamo se da će bolji građani jednoga danadovesti do bolje vlasti. To je prirodan proces rasta.

Iako Occupy nema gotovo nikakvih sredstava, bilo je dosta usporedbi s Tea Partyjem. Kako doživljavate takve usporedbe?

Elias: Tea Party nije pokret koji je potekao s terena, od tzv. običnih ljudi. Republikanski establišment kupio je niz aktivista koji su nastojali progurati izbor Rona Paula, preuzimajući reprezentativna mjesta u stranci. Samo su upumpali gomilu novca u republikance koji su željeli biti radikalniji. Pokret Occupy ostao je izvan izborne politike, ne podržavamo Demokratsku stranku, zapravo ima dosta loših osjećaja prema Obami i demokratima.

Ali očito više naginjete demokratima nego republikancima?

Elias: Pretpostavljam da smo više lijevo, ali definitivno ne demokrati.

Marshall: Nastojimo ostati izvan republikansko-demokratske dihotomije jer ni jedna strana uopće ne mari za naše ciljeve, obje služe istom korporativnom interesu.

Je li dio problema i dvostranački sustav SAD-a?

Marshall: Apsolutno, to je ogroman problem jer u biti eliminira izbor koji bi kao država trebali imati o tome u kojem smjeru država ide. Ali to radi na takav način da još uvijek stvara iluziju da su ljudi primireni misleći da glasanjem za ovoga ili onoga imaju nešto za reći u načinu na koji se oblikuje njihov život, što nije slučaj.

Amanda: Mislim da je jedan od razloga zašto ljudi imaju teškoća s mjerenjem uspjeha pokreta Occupy u tome što mi sami ne mjerimo naš uspjeh novcem i onim čime svatko mjeri uspjeh – koliko imate novca i koliko utjecaja tim novcem ostvarujete. Naš utjecaj je obrazovni, društveni, poput iskre kojom vas želimo potaknuti da budete dio svijeta i političkog sustava kakvog želite, da se angažirate i shvatite da bi vlada trebala biti sastavljena od nas. Ne bi trebalo biti 'mi protiv njih', trebalo bi biti - oni jesu mi, vladamo sami sobom i to je konačni cilj. A čak i ako je neostvariv, zalaganje za to čini svijet boljim mjestom život i poboljšava kvalitetu života.

U ovom parku, ipak, pojavljuje se malo prosvjednika. Koliko se razlikuje biti član pokreta Occupy u Oklahomi i u tradicionalno demokratskoj državi poput Kalifornije ili New Yorka? Osjećate li da je vaš aktivizam ovdje važniji, je li vam teže?

Amanda: Drukčije je. Na neki način, imamo manje problema jer s manje ljudi nešto brže donosimo odluke i svačiji glas se bolje čuje. Ali iz istog razloga, čini se da nekada imamo manji utjecaj i da je teže zato što se država tako sporo pokreće, promjene su usporene. Dakle, da, na neki način naš je rad ovdje važniji.

Elias: Veći gradovi moraju se nositi s prosvjedničkim kampovima, nastojeći svakodnevno nahraniti stotine prosvjednika, dok mi imamo taj luksuz da se kao manji grad možemo posvetiti dubokom promišljanju vizija budućnosti pokreta i upoznavanja ostalih Occupy gradova i drugih država s tim idejama. U Philadephiji, razgovarao sam s momkom iz Njemačke o energetskoj politici i oslobađanju. Upravo zbog takvih stvari, ne možete mjeriti neposredne učinke pokreta: moj sugovornik, ili netko drugi, ode u svoju garažu i izgradi solarne panele koje potom donira ili proda za cijenu materijala, ne ostvarujući profit. To nećete vidjeti u vijestima, ali takve stvari se događaju i one mijenjaju svijet.

Čime se sada bavite? Lokalne novine izvijestile su da se protivite rezanju proračuna za obrazovanje?

Elias: Domaćini smo prosvjeda protiv smanjenja proračuna za škole u Tulsi i u cijeloj Oklahomi. Mi smo jedna od najmanje obrazovanih država u Americi. Također, tražimo prostor za sebe i za gradnju centara gdje ćemo, nadamo se, s vremenom moći imati kliniku. Ako svi izdvoje podjednako za materijal, možemo imati medicinske sestre i doktore koji bi nam poklonili svoje vrijeme ili pružali zdravstvene usluge po dostupnim cijenama.

Mislite, dakle, da će Occupy opstati?

Amanda: Da, na neki način hoće. Možda izgubimo naziv Occupy, možda ostanemo bez kampova, ali simbolika početka uvijek će ostati. Značaj onoga što smo učinili nastavit će se nekim drugim sredstvima, ali će se nastaviti.

Marshall: Kroz pokret smo ostvarili kontakte i veze. Uvijek ćemo imati mrežu aktivista koji su voljni uložiti svoje vrijeme kako bi potaknuli promjenu. Čak i da se pokret Occupy zdrobi pod čizmom države, ostaje nam grupa ljudi koje uvijek možemo pozvati i s kojima možemo surađivati na bilo čemu što ćemo ubuduće željeti rješavati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi