'Potpuno jasnu normu Ustavni sud interpretirao je na način koji će svu silu grešnih duša koje su opljačkale i osiromašile ovaj narod i zemlju, spasiti, uputiti u raj bogatstva i raskoši, a duše osiromašenih i opljačkanih nepovratno predati plamenu bijede', ocjenjuje Josipović u svojoj kolumni na portalu Autograf.hr.

Za Ustavni sud je napisao da je možda i jači i strašniji od biblijskog Posljednjeg suda.

'Prošli tjedan presudio je pravdi. Nadu pokradene i osiromašene Hrvatske da će konačno oni koji su iskoristili rat, pakt s vlašću i zaštitu politike i pravosuđa za osobno bogaćenje u pretvorbi i privatizaciji, koji su ratni profiteri, izaći pred lice pravde, Ustavni sud bacio je u vječni plamen. Gotovo jednoglasnu volju Hrvatskog sabora, rijetko ikada tako odlučnu i na strani pravde, pretočenu u odredbu Ustava da nema zastare za zločine u pretvorbi i privatizaciji i za ratno profiterstvo, Ustavni sud je promijenio', smatra Josipović.

Time je, misli ovaj pravni stručnjak, Ustavni sud poslao poruku javnosti da se 'zločin pod okriljem države isplati'.

Pritom su se ustavni suci, navodi dalje, 'sakrili iza lamentacije o inherentnim pravnim načelima, pravnoj sigurnosti, plemenitosti zastare te citata mišljenja Venecijanske komisije i presuda Europskog suda za ljudska prava'.

No Josipović upozorava kako svi navedeni izvori zapravo ne odgovaraju na ključno pitanje: 'Može li se voditi postupak nakon što je pod državnim okriljem i zaštitom dopušteno da slučajevi pljačke odu u zastaru? Ustavotvorac je rekao da može. Ustavni sud je rekao da ne može.'

'Sumnjivom logikom, unatoč onome što piše u Ustavu, Ustavni sud, Strašni sud, svojom odlukom de facto je promijenio Ustav. Čak i da sve one njegove lamentacije stoje, da je Ustav zaista povrijedio neka sveta pravna načela, Ustavni sud naprosto nema pravo mijenjati Ustav. Ustav je iznad i Ustavnog suda', napominje bivši predsjednik.

Josipović drži da u pozivanju na zastaru leži velika kontroverza ustavnosudske odluke u predmetu Sanader.
'Ustavni sud pozvao se na navedenu svrhu zastare. Ali propustio je najvažnije – tu svrhu staviti u kontekst događaja, društvenih i političkih odnosa iz devedesetih. Nije prepoznao da je proces kriminalne pretvorbe i privatizacije (kriminalne, ne cjelokupne!), slično i teški slučajevi ratnog profiterstva, zapravo bio komplot države, političara koji su u njoj odlučivali i ljudi, navodnih poduzetnika. Politika je zakonima, odlukama o pretvorbi i privatizaciji te kasnijom zaštitom od revizije pretvorbe i kaznenog progona, omogućila otimanje državnog i narodnog blaga....' piše Josipović.

Dodaje da to političari učinili ne zbog ljubavi prema odabranim pojedincima, već i zbog vlastitih materijalnih interesa.

'Da je to konstatirao, Ustavni sud bi, vrlo vjerojatno, morao zaključiti da počinitelji pretvorbenih kaznenih djela nisu bili pojedinci konfrontirani s državom, već partneri, sudionici koje ta država nije ni pomislila progoniti, već ih je štitila. Zato je Ustav za njih i dokinuo zastaru kao zaštitni mehanizam. Jer oni, ni moralno ni pravno, ako ćemo o teleološkom tumačenju, takvu zaštitu ne zaslužuju', navodi.

Zaključuje da kako sada stvari stoje, čini se da je nepravda pobijedila, odnosno Rojsov poučak: Tko je jamio, jamio.
'Zato nam, barem za neko vrijeme, ostaje da pustimo suzu za pravdom pregaženom Rojsovim poučkom u izvedbi Ustavnog suda. Do neke nove povijesne epizode u kojoj će pravda ipak biti jača od nepravde, moral jači od nemorala', ocjenjuje bivši hrvatski predsjednik.