Austrijanci obično dolaze u Hrvatsku nekim karavanom, kamp-kućicom ili barem sa šatorom.

Obično bude srpanj ili kolovoz i destinacija obično potpada pod pojam mora, otoka ili takvog nečeg. Po džepovima ili na računu ih još običnije žulja svotica odvojena za ljetovanje. No ne i u slučaju Manfreda Hochpoechlera. U Hrvatsku je došao u ciču zimu – u siječnju prošle godine. O Hrvatskoj nije imao blagog pojma. Nula kontakata. Nula znanja o jeziku i s posljednjih 500 eura u džepu. Raritetno biće s još raritetnijom pričom, 36-godišnji Austrijanac započinje svoju hrvatsku epopeju ovako: 'Dugo sam godina u Austriji radio kao dizajner vrtova. Otvorio sam i svoju firmu u okolici Salzburga, no došla je recesija i biznis je propao. Neko sam vrijeme radio na farmi konja. Svakodnevno, bez iznimke, po 12-13 sati dnevno. Kada sam jednom rekao šefu da mi da dan slobodnog, opalio mi je ćušku. Tu večer spakirao sam stvari, poveo svojeg slijepog psa i došao na salzburški kolodvor.'

Manfred je znao tek jedno – želi ići prema jugu. Kamo točno, stavio je na kocku slučajnosti: 'Rekao sam si – idem na prvi vlak koji ide u tom smjeru.' Prvi je vlak bio za Zagreb. Po dolasku, na Glavnom je kolodvoru pokupio mapu Hrvatske, proveo četiri dana u metropoli i naumio poći u Split. Ali hej, ne tako brzo, gringo. Ispostavilo se da HŽ ne prima pse u vagone, pa čak ni ako su slijepi i u totalnom zenu. Čak ni ako su godinama korišteni u svrhu terapije djece i odraslih. Manfredov crni labrador prelazi 30 cm visine i tu je bio kraj željezničke priče osim ako Austrijanac nije bio voljan zakupiti cijeli kupe. Na autobusnom kolodvoru identično – psi ne prolaze! Manfred, očajan, odlazi do taksista.

Cijena vožnje do Splita?Četiristo, odgovara taksist. Austrijanac misli kuna, no kod Senja shvati da taksist misli na eure. Traži da ga iskrca kod prvog križanja. Temperatura: - 15 stupnjeva. Na leđima ruksak od 25 kila. Pored njega slijepi pas. Što sad?

'Hrvatska u tri riječi?' pitam ga dok sjedimo na rivi otoka Žirja. 'Sunce, osrednja hrana, vječno 'polako, polako, polako'', odgovara slučajni otočanin koji se u međuvremenu sjajno snašao u šibenskom arhipelagu. Rastura s bušilicom, cementom, kamenom, popravlja i gradi ljudima sve i svašta, a prije svega se neprestano smije, pa makar mu poslužili i spizu koja je, veli, uporno jednolična, bez mašte, s previše mesa i premalo varijacija u povrću.

Kada kaže 'polako', misli upravo na ovo: 'Ljudi u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj rade najmanje osam do deset sati, bez obzira na to je li snijeg, led, tuča ili vedro nebo. S druge strane, ovdje je sve razlog da se nešto ne napravi. Ili je prejako sunce ili je kiša, pa ono, 'budemo sutra'. Mislim da je otok Žirje odličan primjer. Na rivu konstantno dolaze jahte, ali nikome se ne da napraviti osnovnu infrastrukturu. Dati gostima vodu, struju. Napraviti tuševe, dućan, restoran. Ili da barem nauče malo engleskog ili njemačkog. Jedino im je stalo uzeti novac u iznosu koji naplaćuju potpuno opremljene marine, a usluga je nepostojeća.

Nije Manfredu trebalo predugo da pohvata otočki mentalitet. Svi gledaju samo na ono što je njihovo i draže im se posvađati nego napraviti nešto od javne koristi, kaže. Tako je i propao prijedlog da im pomogne urediti pristanište ne bi li zadovoljilo minimum uvjeta. Razlog – činjenica da je stranac.

Nadalje, ne može se načuditi količini smeća koje je uočio u Dalmaciji. Razgovaramo tik uz more i pokazuje mi nanose plastičnih boca i otpada koji, izgleda, apsolutno nikom ne smetaju, premda je okolna priroda rajska. 'Takvo što je nezamislivo u Austriji. Stranim turistima koji ovdje dolaze ovo će biti odvratan prizor. No ne samo to. Svako malo naletim na staru poluraspadnutu kuću čiji vam se krov može u bilo koji čas srušiti na glavu. U Austriji bi već odavno bile sravnjene do temelja', govori Manfred i prelazi na komplimente. Hrvati su mu se urezali u srce svojom gostoljubivošću. 'Podijelit će s vama polovicu posljednjeg obroka ako treba', veli. U Austriji je pak sasvim druga priča: 'Možda vam eventualno daju pet eura da vas se riješe i to je to.'

Flashback.Dolazak u Hrvatsku bio je bolan, hladan, zamalo suicidalan. Nakon neplaniranog iskrcavanja u deset navečer na cesti kod Senja, Manfred je pogledao kartu i odlučio krenuti za Obrovac. Pješke. 'Padao je snijeg i kiša. Po danu sam ponekad prevaljivao i po 50 kilometara. Kada bih negdje prilegao, navio bih budilicu na sat vremena da se ne smrznem. Potom bih nastavio hodati dok se malo ne ugrijem, pa ponovno namjestio budilicu i zaspao. Skoro sam poginuo na Velebitu. Šest sati sam se probijao kroz buru koja mi je nekoliko puta doslovce digla psa u zrak. U trenutku kada sam pomislio da ne mogu dalje, naišao je auto i odvezao me do Obrovca. Traperice su mi bile toliko smrznute da su, kada sam ih skinuo, još dva sata zadržale oblik mojih nogu', kotrlja se dalje suluda hrvatska priča Austrijanca i njegovog slijepog psa.

Čovjek iz Obrovca odvezao ga je do Šibenika gdje je u organizaciji Caritasa dobio smještaj na par dana. Manfred je odlučio iskoristiti vrijeme, no nuđenje graditeljskih i manualnih vještina po gradu u zamjenu za krov i hranu nije urodilo plodom. Na dan kada se trebao iseliti pročitao je članak o čovjeku koji se brine za šumu i ptice na otoku Žirju. Nazvao ga je i pitao treba li mu pomoć. Odgovor je bio pozitivan. Dolazak Austrijanca na otok od pedesetak ljudi (nota bene, prije 50 godina bilo ih je 1.400) izazvao je totalnu mjesnu pomutnju.

'Dugo mi je trebalo da steknem kakvo-takvo povjerenje. Prvo su mislili da sam nekakav milijunaš i gledali me poprijeko', kaže Manfred koji je u godinu i pol dana stekao mnoga poznanstva u okolici te pomaže na nekoliko poslova. Pod poznanstvima, doduše, ne podrazumijevamo isključivo ljudsku vrstu.

Ako ste se prošlog ljeta zatekli u pizzeriji u blizini Vranskog jezera, mogli ste za stolom do sebe primijetiti tipa koji ispija pivo, a pored njega sjede ovca, svinja i dva psa. Manfred ne ispisuje u Hrvatskoj samo avanturistički roman, nego i prave austrijsko-hrvatske basne. Lanjske sezone asistirao je u eko restoranu uz jezero i divlje su ga zavoljeli jedan magarac, jedno svinjče i jedna ovca. Magarac pogotovo nakon što mu je Manfred vlastoručno i goloručno pomogao riješiti problem konstipacije.

Odradili su i epsku bitku: 'U to vrijeme čopor divljih pasa napadao je kokoši i prišao vrlo blizu kuće. U jednom trenutku nas šest (dakle, Austrijanac plus ovca, prase, magarac, jedan slijepi pas i jedan pas zdravog vida) krenulo je na njih i psi su se razbježali. Svinjica i ovca su me slijedili kamo god sam išao, pa tako i jednom kada sam odlučio napraviti malo duži put i popiti pivo u pizzeriji u susjednom mjestu.'

Manfred će reći da Hrvatska, pogotovo Dalmacija – spava: 'Mogli biste toliko toga napraviti ovdje, zaraditi toliko novca, ali vam se ne da.' Austrijanac je to definitivno pokazao primjerom. Danas je angažiran na sto strana, posložio je egzistencijsku infrastrukturu života i može sjediti sa mnom, piti bevandu i smiješiti se suncu. Pitam ga za najgora iskustva i razočaranja otkad je tu. Spominje mi čovjeka sa Žirja kojem je radio tjedan dana po 12 sati dnevno, na ljetnoj žegi, bez hrane i vode, a da bi mu ovaj na kraju rekao kako mu neće platiti i da ga slobodno ide prijaviti policiji. U drugoj žirjanskoj epizodi zatekao je sve svoje stvari porazbacane na ulici samo zato što je pomogao 'krivoj' ženi.

Austrijanac se ne osvrće za tim. Zašto i bi? Čovjek nosi u sebi tako iskonsku radost, zadovoljstvo i slobodu, a sve to košta... Koliko ono? Jedan par ruku, manjak pohlepe i nešto nama nerazumljivo - užitak u radu. I nijedna slučajnost, pa makar se zvala i Hrvatska, ne može tu ništa.