Poljski predsjednik Andrzej Duda je, unatoč tome što su Kijev i Varšava sada ujedinjeni protiv Rusije, pozvao u ponedjeljak Ukrajinu da prizna ono što naziva sramnom istinom o masakru koji su ukrajinski nacionalisti počinili nad više od 100.000 Poljaka zadnjih godina Drugog svjetskog rata u Volinju, u dijelu Poljske koji su okupirali nacisti.

Duda je na svečanosti u Varšavi rekao da se istina o ratnim zločinima u Volinju i istočnoj Galiciji od veljače 1943. do veljače 1945. mora 'jasno i glasno reći' te je pozvao Kijev da prizna etničko čišćenje Poljaka koje su provele ukrajinske nacionalističke paravojske. 'Ne radi se o osveti, ni o kakvoj odmazdi. Vrijeme u kojem živimo najbolje to dokazuje', rekao je Duda, misleći na suradnju dviju zemalja protiv Rusije.

To je teško pitanje za Ukrajince, dodao je, jer su neki te paravojske smatrali herojima zbog otpora Sovjetskom Savezu i simbolom borbe za neovisnost od Moskve. 'One koje mi smatramo ubojicama bili su istovremeno heroji za Ukrajinu, u drugo vrijeme i s drugim neprijateljem, i često su umirali od ruke Sovjeta, boreći se puni vjere za neovisnu, slobodnu Ukrajinu', nadodao je Duda.

Ishodišta prijepora

Premda zasad nema službene reakcije Kijeva na te izjave, one će se u nekim ukrajinskim krugovima doživjeti kao dio ruske kampanje da se Ukrajinu prikaže kao zemlju koju treba denacificirati, a što je jedan od ciljeva onoga što Moskva naziva specijalnom vojnom operacijom.

Poljski parlament zaključio je da ubojstva, koja su počinile Ukrajinska ustanička armija (UPA) i Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) pod vodstvom Stepana Bandere, imaju elemente genocida. Ukrajina nije prihvatila te ocjene i često o događajima u Volinju govori kao o epizodi u sukobu između Poljske i Ukrajine koji je pogodio obje nacije. Uz to, poljski povjesničari tvrde da su Poljaci u osvetničkim pohodima ubili oko 12.000 Ukrajinaca.

Ova krvava epizoda ima ishodište u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kada se promijenila ravnoteža snaga poslije pada Austro-Ugarskog, Njemačkog i Ruskog Carstva, a koja su u 18. stoljeću podijelila Poljsko-Litavsku Uniju. Nakon što je okončanjem Prvog svjetskog rata nastala Poljska, njezini čelnici su nastojali vratiti neka od područja od kojih su Ukrajinci namjeravali stvoriti svoju državu. No 1918. godine bilo je nemoguće ocrtati jasnu granicu koja bi odvajala Poljake od Ukrajinaca. Najbolji primjer za to je grad Lavov, u kojem su prije Drugog svjetskog rata većinu stanovnika činili Poljaci, a u okolnim selima uglavnom su živjeli Ukrajinci.

U studenom 1918., nakon što je Prvi svjetski rat već završio, Poljska je započela borbu protiv novostvorene Zapadnoukrajinske Narodne Republike koja je u srpnju 1919. izgubila čitavo područje Istočne Galicije, a ono je ranije pripadalo Austro-Ugarskoj. Sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu priznale su 1923. suverenitet Poljske nad tim teritorijem te su nastale četiri pokrajine s različitim omjerom stanovništva. Primjerice, u Lavovu su Poljaci činili 57 posto, a Ukrajinci 34 posto, dok su u Stanisławówu (sada Ivano-Frankivsk) većinu činili Ukrajinci sa 69 posto. U Ternopilju je pak bilo podjednako Poljaka i Ukrajinaca, a u Volinju, koji je ranije pripadao Ruskom Carstvu, bilo je 69 posto Ukrajinaca i 17 posto Poljaka.

Gerila koja se opirala Sovjetima 15 godina nakon završetka rata

Politika poljskih vlasti prema Ukrajincima bila je različita. Varšava je jedno vrijeme bila ravnodušna spram ukrajinske većine, ali nije propuštala poduzimati i represivne poteze, poput ograničavanja rada ukrajinskih škola, institucija i organizacija. Stoga su radikalni ukrajinski nacionalisti radi odmazde organizirali terorističke akcije koje je izvodila Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), a koju su podržavali tadašnji Sovjetski Savez, Češka, Litva i Njemačka. U tim napadima, koji su potrajali od 1921. do 1939. godine, ubijeni su poljski parlamentarni zastupnik Tadeusz Hołówka i ministar unutarnjih poslova Bronisław Pieracki te nekoliko desetaka Poljaka, Ukrajinaca, ali i po jedan Rus i Židov.

Tijekom Drugog svjetskog rata ukrajinski nacionalisti osnovali su Ukrajinsku ustaničku armiju (UPA), čije je vodstvo odlučilo eliminirati Poljake koji su živjeli u Volinju. Prema poljskim povjesničarima, gerilci UPA-e, počevši od 1943., ubili su do 100.000 poljskih civila na tom području, ali su Poljaci odgovorili silom te su ubili nekoliko tisuća Ukrajinaca. Uz to, UPA se sve do 1950. godine borila protiv Sovjeta napadajući ih iz svojih šumskih skrovišta.

Ukrajinski institut nacionalnog sjećanja (IPN) navodi da je UPA izvela zadnji napad na Sovjete u travnju 1960. godine, 15 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Na taj način su UPA i njezin vođa Stepan Bandera postali simbolima antikomunističke borbe u Ukrajini i zauzeli iznimno važno mjesto u povijesnoj politici današnje Ukrajine, države koja se još uvijek bori s ruskim utjecajem.

Poljska potpora Ukrajini u osvit demokracije

Čelnik OUN-a i UPA-e Stepan Bandera, kojeg je 1959. godine u Njemačkoj ubio sovjetski agent, danas se u Ukrajini nalazi na spomenicima, a brojne ulice nose njegovo ime. Slično je i s UPA-om, pa ima desetke svojih ulica širom Ukrajine. Poljacima je to nemoguće prihvatiti jer je prije početka Drugog svjetskog rata Poljska bila Banderin neprijatelj broj jedan te je on zbog organiziranja ubojstva ministra Pierackog osuđen na smrt, ali mu je kazna zamijenjena doživotnim zatvorom. Valja reći i to da je pušten iz zatvora nakon njemačke okupacije Poljske jer su Nijemci namjeravali iskoristiti njegovu antipoljsku aktivnost u korist njemačke okupacije Poljske.

Nakon što je sovjetska Crvena armija zaposjela Poljsku i vratila Ukrajinu pod svoju vlast Moskva je natjerala Poljsku na uspostavu dobrih odnosa s Ukrajinom te je Varšava morala priznati gubitak svojih istočnih granica dogovorenih na konferenciji u Jalti 1945. godine. Poljsko-ukrajinski prijepori stavljeni su na stranu sve do pada Sovjetskog Saveza i dolaska višestranačja u Poljsku i Ukrajinu, premda je Staljin nakon rata naredio protjerivanje 800.000 Poljaka iz današnje zapadne Ukrajine i 500.000 Ukrajinaca iz istočne Poljske.

Padom komunizma i dolaskom demokracije početkom 90-ih godina nije bilo jasno hoće li neovisna Poljska i Ukrajina uspostaviti dobre političke, kulturne i gospodarske veze. Preduvjet je bio da Poljska odustane od svojih teritorijalnih pretenzija i prestane tretirati Ukrajince kao inferiorne. Treba podsjetiti da je poljska elita početkom 20. stoljeća smatrala Ukrajince nesposobnima održati neovisnu državu i čija je sudbina da budu apsorbirani u poljsku kulturu ili će biti prisiljeni staviti se pod rusku čizmu.

Poljska je ipak pri raspadu Svjetskog Saveza 1991. godine bila na čelu potpore Ukrajini i prva država koja je priznala ukrajinsku neovisnost. Dvadesetak godina kasnije Poljska i Ukrajina bile su zajednički domaćini Europskog nogometnog prvenstva, a u proteklih 30 godina oko 1,5 milijuna Ukrajinaca emigriralo je u Poljsku. No nacionalisti s obje strane nastavili su prijepore iz prošlosti pa je obostrana mržnja počela rasti. U Poljskoj su lokalne vlasti uklonile ilegalni spomenik u čast UPA-e u gradiću Hruszowice na istoku zemlje dok je Ukrajinski institut nacionalnog sjećanja zaustavio ekshumaciju poljskih žrtava u Volinju.

Odnosi u sjeni ruske invazije

Akumulirani bijes s obje strane doveo je do toga da poljski parlament usvoji zakon o poljskom institutu nacionalnog sjećanja koji se odnosi na dokumentiranje i procesuiranje zločina nad Poljacima te političke represije u razdoblju od 1917. do 1990. Do tada se govorilo isključivo o dvije vrste zločina, nacističkim i komunističkim, pa je u zakon pridodan amandman u kojem se spominju zločini ukrajinskih nacionalista i članova ukrajinskih organizacija koje su surađivale s njemačkim Trećim Reichom. Tim zakonom zabranjeno je negiranje zločina ukrajinskih nacionalista pa su Ukrajinci uzvratili zakonom koji zabranjuje negiranje herojstva ukrajinskih boraca u nacionalnom otporu.

Vrhovna rada Ukrajine je, naime, donijela rezoluciju u kojoj navodi da kategorički odbija i odbacuje politiku dvostrukih standarda, nametanje ideje kolektivne odgovornosti te pokušaje poljske strane da sve borce za neovisnost izjednači s zločinima koje su počinili nacisti i komunisti. Prije četiri godine bilo je pokušaja razgovora između poljskih i ukrajinskih dužnosnika oko volinjskih prijepora, no oni su prekinuti zbog nemogućnosti postizanja dogovora.

Posljednjih nekoliko godina očekivalo se da će se prijepori intenzivirati do te mjere da će se postavljati pitanja koja sežu u 18. stoljeće, no većina poljske i ukrajinske javnosti nije pridavala mnogo značenja tom srazu. Štoviše, posljednjih godina vraćeni su poljski natpisi na povijesnim kućama u ukrajinskom Lavovu, a zbog mnoštva poljskih turista u lokalnim restoranima uvedeni su i jelovnici na poljskom jeziku. To je pobudilo nadu da povijesni sukob neće spriječiti suradnju dviju susjednih država te da prijepori iz prošlosti neće dominirati nad svakodnevnim problemima ljudi s obje strane granice.

Ruska agresija na Ukrajinu pokazala je da su predviđanja o daljnjoj eskalaciji poljsko-ukrajinskog sukoba neutemeljena zbog prijetnji koje Moskva svakodnevno šalje i Poljskoj. Niti jedna zemlja danas ne podržava ukrajinske ratne napore strastvenije od Poljske, niti pruža utočište ukrajinskim izbjeglicama poput Poljske. Iako su povijesna pitanja još uvijek neriješena i emocionalno visoko nabijena, ona ne mijenjaju poljsku političku potporu Ukrajini i njezinim granicama, osobito u trenutku u kojem Rusija sve ozbiljnije prijeti i Varšavi.