Politika jednog djeteta, čije je ukidanje najavljeno 29. listopada 2015., bila je inicijativa za planiranje broja kineskog stanovništva kako bi se obuzdao rast broja stanovnika zemlje ograničavanjem mnogih obitelji na jedno dijete. Državni program, koji je potrajao 35 godina, imao je široke društvene, kulturne, ekonomske i demografske učinke te je na kraju postao predmet brojnih kontroverzi, osobito u pogledu njegove učinkovitosti u smanjenju nataliteta i obranjivosti s gledišta ljudskih prava.

Nakon osnivanja Narodne Republike Kine 1949. godine, vlasti su u početku poticale rast stanovništva budući da je vođa Kineske revolucije Mao Ce-tung smatrao da „više ljudi znači više snage“. Posljedica toga bila je eksplozija stanovništva i to s oko 540 milijuna ljudi 1949. na više od 940 milijuna do sredine 1970-ih. Taj nezapamćeni rast broja stanovnika izazvao je strahove kako Kina neće moći prehraniti i zaposliti sve stanovnike pa je novo pragmatično vodstvo zemlje na čelu s Deng Xiaopingom počelo ozbiljno razmatrati obuzdavanje brze stope rasta stanovništva.

Deng je krajem 1978. najavio dobrovoljni program koji je poticao obitelji da nemaju više od dvoje djece, s time da je jedno dijete bilo poželjnije. Već iduće godine Komunistička partija Kine donijela je odluku kako će obiteljima ograničiti broj djece na jedno. Međutim, taj stroži zahtjev je neravnomjerno primjenjivan diljem zemlje budući da su neke kineske pokrajine imale blaža ograničenja koja su se pak najstrože provodila u gusto naseljenim urbanim područjima.

Zabrana školovanja i prisilna sterilizacija žena

Kada je kineska vlada 1980. godine standardizirala politiku jednog djeteta na razini čitave države, 6,1 milijun obitelji koje su imale jednog potomka dobile su tzv. počasne potvrde za jedno dijete. To je ujedno bila obveza koje su te obitelji morale dati kako bi osigurale da neće imati više djece. Iako je program trebao biti univerzalno primjenjivan, napravljene su i neke iznimke pa je tako nekim etničkim manjinskim skupinama ili onima čije je prvorođeno dijete imalo invaliditet bilo dopušteno imati više od jednog djeteta.

Program je učinkovitije proveden u urbanim sredinama, gdje su velik dio stanovništva činile nuklearne obitelji koje su bile spremnije pridržavati se državne politike, za razliku od ruralnog stanovništva čije su se tradicionalno agrarne proširene obitelji opirale ograničenju. Prema državnom programu, većina urbanih parova smjela je imati samo jedno dijete, dok su ruralne obitelji, etničke manjine i roditelji u pojedinim pokrajinama, čije je prvo dijete bilo djevojčica, smjeli imati dvoje djece.

Politika jednog djeteta je bila vrlo strogo nadzirana, osobito tijekom 1980-ih i 1990-ih, te su lokalne vlasti morale pratiti trudnoće, izdavati dozvole za rađanje i primjenjivati visoke novčane kazne. Metode provedbe uključivale su široko rasprostranjenu dostupnost različitih metoda kontracepcije, ponudu financijskih poticaja i povlaštenih mogućnosti zapošljavanja za one koji su se pridržavali politike. Onima koji su se odupirali programu slijedile su ekonomske sankcije, zabrane zapošljavanja ili školovanja djece rođene izvan kvote, ali i prisilni pobačaji i sterilizacija, osobito žena, što je izazvalo teške povrede ljudskih prava.

Rezultat te politike bio je opće smanjenje stope plodnosti i nataliteta u Kini nakon 1980. godine, pri čemu je stopa plodnosti pala ispod dvoje djece po ženi sredinom 1990-ih. Iako su ti rezultati nadoknađeni sličnim padom stope smrtnosti i porastom očekivanog životnog vijeka, ukupna stopa prirodnog prirasta u Kini drastično je opala. Iako je politika jednog djeteta pomogla Kini da kontrolira eksploziju stanovništva i ubrza gospodarski rast u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća, dugoročno je stvorila neravnotežu spolova, starenje društva i psihološki te društveni pritisak na mlađe generacije.

Fenomen „malih careva“

Demografi su zabilježili da je politika jednog djeteta dovela do drastičnog rasta udjela stanovništva starijeg od 60 godina. Ujedno, manje mladih značilo je i manje radne snage, što je ozbiljno zaprijetilo kineskom gospodarstvu. Uz to, zbog tradicionalne preferencije sinova i dostupnosti ultrazvuka, mnoge su trudnoće s djevojčicama prekidane pa je omjer muškaraca i žena postao izrazito neujednačen, s oko 120 muškaraca na 100 žena u nekim područjima.

Pojavio se i fenomen tzv. malih careva jer su djeca iz obitelji s jednim djetetom, bez braće i sestara, često bila prezaštićena i razmažena. Time je ujedno i nastala generacija s visokim akademskim ambicijama, ali i pritiskom da se brine o dvoje roditelja i četvero djedova i baka.

Svjesna neodrživosti politike jednog djeteta, službeni je Peking 2013. najavio ublažavanje mjera za određene skupine stanovništva pa je parovima u kojima je barem jedan roditelj jedinac bilo dopušteno imati dvoje djece. Dvije godine kasnije, nakon službenog ukidanja politike jednog djeteta, Kina uvodi politiku dvoje djece za sve obitelji, a već 2021., zbog nastavka niskog nataliteta, vlasti dopuštaju obiteljima troje djece. Takvim obiteljima država jamči poticaje i subvencije.

No, unatoč drastičnom ublažavanju demografske politike, broj novorođenih u Kini i dalje opada. Mladi parovi odbijaju imati više djece zbog visokih troškova života, cijena stanova i pritiska posla. Istovremeno, Kina se suočava s najbržim starenjem stanovništva na svijetu i mogućim padom broja stanovnika, što je prvi put zabilježeno tijekom 2022. i 2023. godine. Premda kineske vlasti danas pokušavaju potaknuti rađanje, nudeći parovi zapošljavanje, skrb o djeci i obrazovanje, rezultati su poprilično slabi jer su društvene navike i ekonomski uvjeti već duboko promijenjeni.