Hoće li SDP i njegova nova stara koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima izgubiti ključne mandate koje će im samostalnim izbornim nastupom oduzeti ORaH Mirele Holy i koalicija Uspješna Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića? Može li se dogoditi da HDZ sa svojim savezom stranaka u konačnici ostane bez parlamentarne većine jer će mu u pojedinim izbornim jedinicama presudne mandate odnijeti ideološki bliske stranke poput HDSSB-a u Slavoniji i novoosnovanog HKS-a Ruže Tomašić u Dalmaciji i još ponegdje? Hoće li oba međusobno suprotstavljena bloka predvođena SDP-om i HDZ-om ostati bez pokojeg mandata koja će pripasti svjetonazorski 'neutralnim' akterima na izborima kao što su Most nezavisnih lista i stranka Milana Bandića? Jesu li mandati u Hrvatskom saboru unaprijed rezervirani za dvije najveće koalicije od kojih one manje namjerno odgrizaju nekoliko mandata i tako zapravo rade u korist drugog bloka? ORaH i Uspješna Hrvatska u korist HDZ-a, a HDSSB i HKS u korist SDP-a. Hoće li i na novim izborima vrijediti poznata izjava Ive Sanadera iz izborne kampanje 2007. prema kojoj je 'glas za HSP glas za SDP'?

Ta je Sanaderova krilatica uistinu pomogla HDZ-u da mu na desnom boku ne zasmetaju HSP-ovi mandati u osvajanju najvećeg broja parlamentarnih mjesta. Zahvaljujući nizu okolnosti koje je najbolje opisala Sanaderova izjava, HSP je upravo na izborima 2007. potonuo na samo jedno zastupničko mjesto, dok je HDZ ponovno osvojio 66 mandata i relativno lako osigurao novu parlamentarnu većinu. Nije mu odmogao ni rezultat HDSSB-a Branimira Glavaša u dvije izborne jedinice na istoku zemlje, kao ni izborni nastupi niza ideološki srodnih stranaka po cijeloj Hrvatskoj. Slično tomu, nakon posljednjih parlamentarnih izbora Kukuriku koalicija nije imala nikakvih problema u osvajanju vlasti unatoč veoma dobrom rezultatu Hrvatskih laburista čijih je šest mandata u nekim drugim odnosima snaga doista moglo biti važno za sastavljanje parlamentarne većine. Još od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. Hrvatska ne poznaje tipično dvoblokovsko nadmetanje, ali ni situaciju u kojoj oni treći na bilo koji način dovode u pitanje pobjedu najjače političke opcije.

Iako proturežimska Koalicija narodnog sporazuma samostalnim izbornim nastupom 1990. nije ugrozila povijesnu pobjedu HDZ-a, kao što ni odvojeni izborni nastup dvije oporbene koalicije 2000. nije spriječio prvi HDZ-ov silazak s vlasti. U nizu uvjerljivih izbornih pobjeda HDZ-a 1990., 1992. i 1995., odnosno SDP-ovih koalicija 2000. i 2011., jedino su izbori 2003. i 2007. donijeli kakvu-takvu neizvjesnost i vjerojatno drukčiji sastav parlamenta da je na njima SDP izašao u koaliciji (2003. s HNS-om i HSS-om, a 2007. s HNS-om i IDS-om). Poučeni takvom mogućnošću, i HDZ i SDP na sljedeće izbore izlaze u najširim koalicijama. HDZ je okupio savez od još sedam stranaka, dok je cilj SDP-a sadašnju Kukuriku koaliciju proširiti na laburiste i neke seljačke stranke.

Računica prema kojoj bi ORaH i Uspješna Hrvatska presudno utjecali na broj mandata nove SDP-ove koalicije upitna je i u demokratskom i u matematičkom smislu. Što se tiče demokracije i višestranačja kakve proklamira i Ustav Republike Hrvatske, krajnje je suspektno makar i na riječima ograničavati prostor za slobodno izborno natjecanje. Uostalom, na izborima se natječu i oni koji imaju velike izglede osvojiti vlast i oni koji takve izglede uopće nemaju. Natječu se stranke i koalicije koje u ispitivanjima javnog mnijenja uživaju veliku potporu birača i one koje takvu potporu teško mogu steći. Napokon, na izborima su uvijek moguća iznenađenja pri čemu se favoriti pretvaraju u gubitnike, a autsajderi u iznenada važne političke figure i opcije. Takvih je slučajeva bilo i na dosadašnjim hrvatskim izborima. Ništa manje važna nije ni pretpostavka da dio birača određenih stranaka i koalicija ni u kom slučaju ne bi glasovalo za drugu stranku i koaliciju sličnog ideološkog profila čak i u slučaju da to znači pobjedu drugog bloka. Jer – ako je došlo do razlika unutar pojedinih stranaka i njihovog razlaza, zašto se to ne bi dogodilo i unutar biračkog tijela.

Što se tiče matematike, nemoguće je jednoznačno utvrditi da će nekoliko postotaka za pojedine stranke i koalicije značiti nekoliko mandata manje za druge stranke i koalicije unutar ideološki sličnog bloka. Hrvatska na parlamentarnim (kao i na lokalnim te europskim) izborima koristi jedan od modela razmjernog sustava čiji su elementi, među ostalim, velike izborne jedinice, izborni prag od najmanje pet posto glasova za liste i D'Hondtova metoda preračunavanja glasova u mandate. Kako će se na kraju glasovi za pojedine liste pretvoriti u mandate ne ovisi samo o broju glasova, nego i o broju lista koje su prešle izborni prag te o njihovu glasovnom odnosu. Primjerice, na europskim izborima 2014. proširena Kukuriku koalicija i ORaH nastupili su odvojeno osvojivši četiri, odnosno jedan mandat. Uz pretpostavku zajedničkog nastupa i pukog zbrajanja glasova rezultat bi ostao – isti. Krajnji broj mandata ovisi o nizu varijabli. Napokon, neke koalicije nemaju sinergetski učinak. Zbog toga unaprijed računati da će odvojeni nastupi sigurno nešto promijeniti nemaju utemeljen odgovor. Baš kao ni zajednički. Dovoljno se sjetiti prošlih predsjedničkih izbora. No lako je pretpostaviti da će Hrvatska na predstojećim izborima za Hrvatski sabor uvelike glasovati blokovski pri čemu će rezultati unutar pojedinih blokova puno više ovisiti o uvjerljivosti samih političara i politika nego li o njihovim ideološkim istomišljenicima, a izbornim suparnicima. U takvim prepucavanjima uvijek će netko parafrazirati Ivu Sanadera i izjaviti da je glas za ORaH glas za HDZ, ali i da je glas za Zorana Milanovića glas za Tomislava Karamarka i obrnuto. Stvar je percepcije.