Nije imao nikakva očekivanja, ali Finac Mikael Hietala dobro je znao gdje dolazi u srpnju prošle godine kada je spustio kofere u Zagrebu, nakon relativno nezadovoljavajućeg života s našom curom u Helsinkiju.

Već je nekoliko puta prije obitavao u Hrvata i na prvu mi govori što ga kod nas još uvijek ugodno iznenađuje: 'U Finskoj je ljudima potrebno dugo da se otvore, a ovdje se sretneš s nekim i odmah kreću osobnija pitanja koja bi kod nas bila veliko ne-ne. Također, ljudi su stalno vani po terasama za lijepog vremena. U Finskoj ne postoji ta kultura kave, a i ulice su pustije, pogotovo nedjeljom. Ljudi su zatvoreni po svojim domovima.' Ukratko, Mikaelu je hrvatska društvena interakcija poprilično lagana i ugodnija nego doma, gdje se tabuizirana intima kompenzira površnim pričama o vremenu, sportu i slično.

Ne znam koliko naši razgovori nadilaze vremensku prognozu, ali Finac je tiho fasciniran činjenicom da se naši ljudi interesiraju za događaje u svijetu, za razliku od Finaca koji žive u svom paralelnom mikrokozmosu: 'U Finskoj nisu toliko zainteresirani za svjetske probleme i teme. Ovdje postoji veća svijest o tome što se zbiva. Možda je to zato što smo geografski odvojeniji od središta Europe.' To nekako kontrira vrhunskoj obrazovnoj reputaciji Finske, no i tu me Mikael ispravlja i objašnjava da su se zbog državnih subvencija mnogi studenti ulijenili i nastoje rastegnut studentske godine na što je duže moguće. Praksa o kojoj, naravno, sve znaju naše predbolonjske generacije.

Hrvatska je iz sjeverne perspektive definitivno korak nabolje za Finca, samo da nije te nezgodne činjenice da je momak nezaposlen od prvog dana otkad se naselio ovdje. Finci su otvorili tržište rada hrvatskim državljanima, Hrvatska jednako Fincima, ali za sada od toga nema praktične koristi za njega. Nije valjda da činjenica da je stranac predstavlja otegotnu okolnost? 'Još sam uvijek optimističan iako sam se bezuspješno prijavio na šezdesetak natječaja. Poslodavci su nekako sumnjičavi prema strancima i praktički još nigdje nisam došao do situacije gdje bih mogao ispričati svoju priču. Očito da ne vide da samim time što sam došao u ovu zemlju kada svi drugi iz nje bježe, pokazuje jednu dozu odlučnosti, hrabrosti i spremnosti na rizik.'

Finski biokemičar u međuvremenu volontira u Hrvatskom herpetološkom društvu, među zmijama i reptilima, i surađuje na projektima. Kaže da je u Hrvatskoj počeo razmišljati dugoročno, planirati. Nije baš da smo idealna sredina za taj mentalni sport, ali se Mikael za sada odlučno bori protiv domaće malodušnosti koja se hrani sama sobom: 'Ljudi me često ovdje pitaju zašto sam dolazio. Smeta me to pomalo, malo bude agresivno. Kao da su ulice u Helsinkiju popločane zlatom. Definitivno nisu. No ako je već netko nezadovoljan svojom situacijom u Hrvatskoj, zašto jednostavno ne ode i vidi kako je to vani. Pokušajte raditi nešto u Njemačkoj ili Irskoj, nemojte samo pričati o tome. Što bih trebao odgovoriti na pitanje zašto sam došao ovdje? To me stavlja u čudnu poziciju..'

Divi se biokemičar i našoj nešto većoj povezanosti s prirodom. Posebno su ga se dojmili gradski vrtovi, dok mu je najdraži dio grada Tkalčićeva ulica. Da ga ne bi netko krivo shvatio, Mikael je skužio što je zagrebačka špica: 'To pokazivanje po Cvjetnom trgu mi je malo previše materijalističko. Ta želja da budeš viđen. Pa onda pokazivanje po sportskim događajima poput Snježne kraljice, gdje su svi ulickani. U Finskoj je snobizam daleko manje izražen.'

Što mu najviše nedostaje u Hrvatskoj? 'Snijeg i saune. Dok sam živio gore, uzimao sam ih zdravo za gotovo, ovdje ih je teško pronaći i preskupe su.' Eventualne kulinarske nedostatke uspješno je premostio vjerojatno prvim finsko-hrvatskim gastronomskim blogom koji piše s djevojkom Lanom.

Ajde, da ta finska biokemija dobije barem neku marginalnu upotrebu u Hrvatskoj. Dok je ne upregne, nadamo se, nešto jače od tave i kuhače.