Prema časopisu Mother Jones, od 1982. godine naovamo u SAD-u su zabilježene 62 pojedinačne masovne pucnjave u kojima je ubijeno četvero ili više ljudi (brojke koje iznosi Washington Post mnogo su veće, op. M. S.). U samo jednom slučaju počiniteljica je bila žena. Sva ostala masovna ubojstva zločini su muškaraca, a 44 od njih bili su bijelci.

Koja je veza između spola i provala nasilja s mnogim žrtvama? Kod tog pitanja od pomoći može biti pogled na tri glavne kategorije masovnih ubojica:

1. Obiteljski zločinci (okomljuju se na članove vlastite obitelji).

2. 'Pripremi i bježi' i 'strijeljaj i bježi', ubojice koji se nakon pokolja obično skrivaju i pokušavaju izbjeći hvatanje.

3. 'Pseudokomandosi' ili lažni komandosi: u njih vjerojatno spada počinitelj srpanjskog masakra u kinu u Aurori, savezna država Colorado. Prema psihologinji Joni. E. Johnston, lažni komandos je masovni ubojica koji pažljivo i metodično planira svoje akcije i ubija nasumce na javnom mjestu.

'To nije osoba koja 'odjednom pukne'. Počinitelj dolazi na mjesto zločina pripremljen, s moćnim arsenalom oružja, ali tipično je da nema plan bijega. Provodi izrazito osoban i pažljivo promišljen program 'naplate', odnosno osvete. Istraživanja pokazuju da su masovni ubojice-osvetnici u djetinjstvu često bivali izlagani maltretiranju ili društvenom odbacivanju. Kao odrasli, često su bili osjetljivi na svako omalovažavanje ili odbijanje, a mnogo vremena provodili su okupirani mislima na poniženja koja su trpjeli u prošlosti.

Pri određenim okolnostima, ta opsesivna razmišljanja pretvore se u fantazije o nasilnoj osveti kako bi se zaštitio krhki – katkad preuveličani ego. Zapravo je izgledno da će baš u trenutku kada se osjeća najbespomoćnije, počinitelj dati za pravo svojim fantazijama i početi tranziciju od opsesivnih misli do uništavajuće akcije. Pedantan plan koji psihopat razvija ne samo da mu ometa prosuđivanje stvarnosti koju smatra sve nepodnošljivijom, daje mu i lažan osjećaj svemoći', piše Johnston.

Prekretnicu za 'pseudokomandose' obično predstavlja veliki osobni gubitak ili odbacivanje neke vrste. Jedan masovni ubojica svrstan u tu kategoriju odrastajući je bio odličan učenik, ali se na fakultetu, u konkurentnijem okruženju, morao suočiti s padom prosjeka. Drugi je navodno bio izložen bullyingu i porugama, pa je sebe počeo doživljavati kao osvetnika slabih. Ne zna se što je bio okidač za A. L. u Newtownu, ali zna se da su mu se roditelji razveli 2009. godine te da je bio društveno odbacivan.

U kakvom su odnosu psihologija 'pseudokomandosa' i muškost? Po jednoj teoriji, društveni konstrukt muškog identiteta (što to znači biti muškarac) ranjiviji je na omalovažavanja i izazove od konstrukta ženskog identiteta. Charles i Kennedy-Kollar iz Southwest Journal of Criminal Justice pišu da su muškarci od djetinjstva učeni da uspješno muško 'dominira u društvu, ostvaruje visoki društveni status, postiže respekt i demonstrira autoritet'.

Među vrijednostima koje im se usađuju su i ekonomska neovisnost te uspjeh u seksu. Neki od počinitelja krvoprolića po Americi posljednjih godina vjerojatno nisu ostvarili željeni uspjeh na nekima, ili na svima od navedenih polja. To je moglo stvoriti rane koje su nagrizale njihove opterećene psihe.

Muški konstrukt, u rodnim studijima poznat kao hegemonijski maskulinitet, uglavnom se razvija u školskoj dobi (niz masovnih ubojstava povezanih sa školama vjerojatno nije slučajan). U svakom slučaju, hegemonijski maskulinitet širi se u sve društvene nivoe, uključujući i kulturu ulice koja je još jedan veliki izvor nasilja vatrenim oružjem.

Potiče ga i reklamna industrija. Puška Bushmaster, koju je navodno koristio počinitelj najnovijeg masakra u Newtownu, gdje je ubijeno 20 djece i osmero odraslih ljudi (uključujući i A. L. koji je nakon masakra počinio samoubojstvo), nosi slogan 'Smatrajte da je vaša muška iskaznica obnovljena'.

S obzirom na to da većina fizičkog nasilja dolazi od muškog spola, jasno je da 'razvoj od dječaka do muškarca predstavlja riskantno nastojanje i moguće je mnogo kolateralne štete na tom putu', smatra psihologinja Erika Christakis. Što, dakle, činiti? Charles i Kennedy-Kollar naglašavaju da 'pozitivno prisustvo oca u životu sina pri konstruiranju njegovog identiteta u uvjetima hegemonijskog maskuliniteta predstavlja ključni oblik sprečavanja emocionalnih problema koji uzrokuju muško nasilje'.

Uz to, učitelji i službene osobe vjerojatno ne bi smjeli gledati na masovna ubojstva kao na događaje koji nasumce nastupaju, već kao na događaje koji imaju zajednički uzrok. 'Naše odbijanje da govorimo o nasilju kao o javnom zdravstvenom problemu s poznatim (ili spoznatljivim) faktorima rizika sprečava nas da pomognemo mladim ljudima koji su najizloženiji rizicima - kao i njihove potencijalne žrtve, naravno', upozorila je Christakis.