Odluka Rige, formalizirana krajem proteklog rujna, tijekom posjeta latvijskog predsjednika Edgarsa Rinkēvičsa sjedištu Andurila u Kaliforniji, predstavlja paradigmatski zaokret malih država prema asimetričnim i visokotehnološkim sposobnostima dubokog udara. Baltičke države se, naime, već dulje vrijeme suočavaju s izraženim sigurnosnim deficitom zbog svoje geografske izloženosti i blizine Rusije, a istovremeno je sukob u Ukrajini nametnuo potrebu za redefiniranjem tzv. koncepta obrane kažnjavanjem.

Premda službena Riga nije precizirala o kojoj se varijanti Barracude radi i koliko njih namjerava nabaviti, kao ni očekivani raspored isporuke niti vrijednost potencijalne kupnje, vjeruje se da će Latvija dobiti inačicu Barracuda-500M, članicu Andurilove obitelji autonomnih krstarećih raketa na mlazni pogon, uz varijante Barracuda-100M i Barracuda-250M.

Službeni podaci navode da se domet Barracuda proteže do čak 800 kilometara, s time da raspon brzine sva tri modela iznosi između 350 i 920 kilometara na sat. Raketa Barracuda-500M može se lansirati iz zraka, zbog čega je dobila službenu vojnu oznaku AGM-189A, no s obzirom na to da u svom arsenalu ima samo nekoliko dvokrilnih aviona i helikoptera, Latvija najvjerojatnije nabavlja inačicu za lansiranje s površine, označenu kao SLB-500M.

Takvom odabiru ide u prilog činjenica da je još ranije naručila američki taktički raketni sustav ATACMS te će se projektili ispaljivati iz lansera tipa M142 Himars. Prema očekivanjima, taj bi sustav trebao ući u latvijsku službu iduće godine, a ima maksimalni domet od oko 300 kilometara. Pritom valja naglasiti da se unutar jednog mobilnog kontejnera tog sustava može smjestiti do 16 projektila, što omogućuje visoku mobilnost, prikrivenost i otpornost na preventivne neprijateljske udare.

Usklađenost s novom Pentagonovom doktrinom

Barracuda u svojoj inačici za lansiranje s površine SLB-500M ima operativni domet od 926 kilometara, visoku podzvučnu brzinu i bojevu glavu od 45 kilograma. Arhitekturu sustava čine modularni softver i hardver, a način korištenja ukazuje na umreženo djelovanje, odnosno mogućnost napada u rojevima, izviđanje i udar te može poslužiti i kao mamac znatno skupljem oružju protivnika.

Jedan od ključnih praktičnih aspekata platforme Barracuda jest njezina usklađenost s novom doktrinom Pentagona o masovnim i cjenovno pristupačnim vođenim projektilima (program LCCM). Tradicionalne krstareće rakete, poput sustava Tomahawk ili Storm Shadow, karakteriziraju iznimno visoki troškovi po jedinici i kompleksni proizvodni lanci dok je Anduril optimizirao Barracudu za sklapanje korištenjem široko dostupnih komercijalnih komponenti i bazičnih alata, što drastično snižava cijenu. Osim toga, stjecanje certifikata WOSA u rujnu ove godine potvrđuje da se softverski moduli i senzori, poput ciljnika ili sustava za navigaciju, mogu nadograđivati neovisno o ostatku trupa projektila, što za Latviju eliminira dugoročnu ovisnost o monolitnim i skupim nadogradnjama proizvođača.

S regionalnog stajališta, važnu ulogu igra i činjenica da je susjedna Poljska u srpnju ove godine potpisala ugovor o sklapanju i proizvodnji sustava Barracuda-500M u Bydgoszczu, što Latviji otvara prostor za lokalizaciju logističkih lanaca u Europskoj uniji, potencijalno koristeći SAFE-ove obrambene zajmove. Istovremeno je tijekom Rinkēvičsova posjeta SAD-u potpisan memorandum o suradnji s latvijskom tvrtkom Origin Robotics, čime se integrira domaća industrija bespilotnih sustava u širi ekosustav naprednog ratovanja.

Prema ocjenama vojnih analitičara s portala The War Zone, potencijalna akvizicija Barracude predstavljala bi još jedan korak u širem kontekstu europskog prelaska na precizne udare velike dubine, što je termin koji se sve više koristi za opisivanje konvencionalnog oružja sposobnog za držanje ciljeva udaljenih stotinama ili tisućama kilometara u opasnosti. Nužno je napomenuti da su duboki i precizni udari široko prepoznati kao sve važniji nedostatak europskih sposobnosti jer su se europske članice NATO-a povijesno uvelike oslanjale na krstareće rakete lansirane iz zraka i drugo oružje isporučeno iz zrakoplova, a sustavi dugog dometa lansirani sa zemlje bili su relativno rijetki.

Prednost preživljavanja

Pogoršanje europskog sigurnosnog okruženja nakon ruske invazije na Ukrajinu, uz raspad Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa iz 2019. godine, važni su čimbenici koji stoje iza obnovljenog europskog interesa za konvencionalne napade dugog dometa. Ključni pokretač tog europskog nastojanja želja je za izgradnjom vjerodostojnog sredstva za odvraćanje, sposobnog držati ciljeve duboko u Rusiji u riziku, potencijalno uključujući i Moskvu.

Važno je reći da je ukrajinska kampanja udara većeg dometa pokazala stratešku vrijednost mogućnosti nametanja troškova na značajnim udaljenostima, a istovremeno je naglasila važnost dovoljnih zaliha preciznog oružja. Za istočni bok NATO-a sustavi poput raketa Barracuda lansiranih sa zemlje stoga bi mogli pružiti ne samo još jednu mogućnost paljbe, već i dodatno sredstvo nametanja troškova protivniku bez oslanjanja isključivo na zračnu moć.

Važno je za Latviju to da novi europski pristup nije ograničen samo na velike zračne snage te će NATO-ovi budući zahtjevi za duboke udare vjerojatno staviti značajan naglasak na mobilne sustave za lansiranje s kopna jer se mogu raspršiti i nude prednosti preživljavanja, a istovremeno izbjegavaju troškove i ranjivost povezane s oslanjanjem isključivo na zrakoplove ili brodove kao platforme. To čini sustave poput raketa za lansiranje s površine relevantnima za zemlje na istočnom krilu NATO-a.

Anduril je pozicionirao Barracudu kao dio napora za rješavanje onoga što opisuje kao nedostatak pristupačnog preciznog oružja dugog dometa. Prototip rakete Barracuda-500, lansirane s površine, uspješno je demonstrirao svoj koncept lansera, projektila i pojačivača tijekom testiranja 2025. godine, a Anduril je zamislio da ova obitelj projektila bude pristupačnija od mnogih postojećih 'izvrsnih' oružja dugog dometa. Naglasak na proizvodnim kapacitetima značajan je s obzirom na lekcije proizašle iz rata u Ukrajini, gdje su obje strane pokazale važnost održavanja značajnih zaliha preciznog oružja i relativnog jeftinih jednosmjernih napadačkih sustava.

Latvijski prelazak na autonomne projektile dugog dometa Barracuda odražava širi strukturni trend u NATO-u, a riječ je o decentralizaciji preciznih napadnih sustava i njihovu pomicanju izravno na prve linije odvraćanja. Nabavom jeftinog, masovnog i tehnološki modularnog oružja Latvija uspješno kompenzira nedostatak strateške dubine i konvencionalne zračne moći te ova odluka ne samo da redefinira obrambenu doktrinu Baltika, već služi i kao ogledni primjer toga kako male države mogu iskoristiti naprednu autonomiju i komercijalizaciju vojne tehnologije za postizanje asimetrične prednosti nad brojčano nadmoćnijim protivnikom.