DOBRA KARMA, JOŠ BOLJE DATULJE

Kupuj i plači – formula uspjeha zagrebačkog Iračanina

rene-lijepa-naša-vaša

rene-lijepa-naša-vaša

Izvor: tportal.hr / Autor: Materj Grgić

Iskopirali su ga najveći trgovački lanci, dućani zdrave hrane preprodaju neke njegove artikle s daleko većim maržama, Južnoamerikanci mu se klanjaju, restorani svako malo dolaze po još, dok Rene Alrofei sjedi u svojoj maloj trgovini u Importanne centru i umače svježe datulje u tahini umak. Iračanin otkriva Hrvatima svijet s onu stranu odojka, krumpira i salate i za cijenu od koje ljudima navodno teku suze

Hoćete sušeni limun, hoćete pečene koštice od lubenice, hoćete bulgur, sumak, falafel, baba ghanoush, bamiju, kondenzirano mlijeko ili svježe datulje? 'Bagdadski lopov' Rene Alrofei drži sve to zbijeno na policama male trgovine zdravom hranom naslovljenom 'Tigris oaza'.

Lopov isključivo po tome što leti na ćilimu optimizma i pozitivnog pristupa poslovanju. Kod Renea se, saznajem, kupuje i plače od radosti. Napokon da netko drži svu orijentalnu egzotiku na pet četvornih metara i po cijeni koja totalno prkosi nevjerojatnim maržama koje domaći trgovci lupaju na uvezene stvari i zbog kojih vam se za kupnju jednog paketa rižinih rezanaca više isplati naručiti šleper iz Pekinga.

'Prodajem hranu koja mi je falila u Hrvatskoj', priča Iračanin koji je nosio kofere pume hrane sa sobom kad god bi avionom letio nazad u Zagreb. 'Veliki sam gurman, volim posebne okuse, dajem recepte ljudima koji dođu kod mene kupovati.' Iako se zadržao u Hrvata već 35 godina, ideja da otvori dućan zdrave orijentalne hrane relativno je nova. Čekao je da Hrvatska uđe u Europsku uniju tako da ne mora plaćati carinu i ubrza proces uvoza. Opekao se prije tri godine kada je posjetio Dubai i donio sa sobom uzorke proizvoda. Zadržali su ga na granici tri mjeseca radi testiranja i rješavanja administracije. Ostao je šokiran, veli.

Rene bi, doduše, mogao uvesti papirnate maramice kao dio ponude. Ljudi nerijetko uđu u dućan i stanu plakati: 'Svi skaču od sreće kada prepoznaju stvari za koje su mislili da ih nikako ne mogu nabaviti u Hrvatskoj. Skaču, plaču... U početku su mi klijenti bili 90 posto stranci, sada je obrnuto. Većinom kupuju ljudi odavde.' Ideju za mnoge proizvode 'pristojno' su mu pokupili i neki trgovački lanci koji su poslali predstavnike u njegov dućan, da bi netom poslije kontaktirali istog dobavljača, brifira me Iračanin te dodaje da su neke njegove stvari bile preprodavane po trgovinama zdrave hrane za puno veću cijenu.


Čovjek, unatoč tome, ne dopušta našem brendiranom jalu da ga dekoncentrira: 'Marža mi je minimum. Radim ovaj posao iz užitka. Htio sam pokazati Hrvatskoj čime se mi hranimo. To je zdrava, jednostavna hrana. Žao mi je što razne trgovine zdravom hranom idu za pretjeranim profitom. Predstavnici trgovačkih lanaca dolazili bi kod mene i čudili se kako sam tako jeftin.'

Naravno, domaći materijalistički cinizam odmah bi krenuo tražiti što se nalazi iza te slatkorječive dimne zavjese, ali u Bagdadu su odgojeni drukčije: 'Iz Iraka mi najviše nedostaje iskrenost. U Hrvatskoj nema povjerenja, pogotovo ne u poslovanju. Ne plaćaju se računi. Firme zbog toga propadaju. Poznajem mnogo ljudi u Dubaiju koji su razmišljali o pokretanju biznisa u Hrvatskoj, ali su odustali zbog loše klime. Ponajviše zbog birokratskih prepreka. Drugo, u Hrvatskoj susjed ne poznaje susjeda. Kod nas je sve zajednica. Još uvijek postoji toplina. Gostoprimstvo je vrhunska vrijednost i ne tiče se samo rodbine. Ovdje je sve manje i manje prijateljstva. Većina odnosa temelji se na koristi.'

Kaže Iračanin da nikad nikome nije ništa ukrao, nikog prevario, da gleda ljudia u oči i nastoji sve raditi ispravno. Nema problema zaspati navečer. Ne voli da mu zaposlenik otiđe kući nezadovoljan. Da mu ne kaže što mu smeta. I što? Pa ništa, osim što mu posao ide sve bolje, da mu se mušterije vraćaju nazad s još nekoliko poznanika, da je većini kupaca otkriće. Malo egzotičan model poslovanja za hrvatski san o uspjehu, koji se sastoji od nestrpljive pohlepe i iskorištavanja svake bogomdane prilike za profitom nauštrb drugoga. Po mogućnosti tako da već sa sljedećim pomicanjem sata možeš uparkirati nešto novo, metallic i predimenzionirano u garažu.

A egotična mu je i ponuda. Informira me da se suhi limun koristi za juhe i čajeve, da je pasta od datulja genijalna zamjena za šećer i da Južnoamerikanci koji žive u Hrvatskoj ne mogu vjerovati da netko napokon drži kondenzirano mlijeko. Proizvod bez kojeg su latino nacije izgubljene u vremenu i prostoru.

Rene ne voli da mu zaposlenik otiđe kući nezadovoljan 

Rene ne voli da mu zaposlenik otiđe kući nezadovoljan 

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dugo je kod nas Rene. Priča mi kako je pred pet godina posjetio Bagdad i zaprepastio se nad razmjerom uništenja zemlje: 'Amerikanci su nas vratili sto godina unazad. Polja su sva zagađena od bombardiranja. Bez obzira što savršeno govorim materinji jezik, odmah shvate da ne živim u Iraku. Jednom nas je zaustavila policija na cesti i pitali su me odakle sam. Kažem im odavde. A oni – ne nisi, inače ne bi bio vezan pojasom.' Dovoljno je dugo i da zavoli hrvatsku kuhinju, makar jednu stvar nikako ne može prevaliti preko jezika – svinjsku mast. Reći će da iračko kulinarstvo ima više začina, da koliko se u Hrvatskoj jede krumpir, tamo se toliko jede riža. Najveća je pak razlika u raznovrsnosti: 'Kod nas se za ručak sprema 10 do 15 vrsta jela. Humus, bob, riža, falafel, tri umaka...Nema baš previše mesa. Na nas 10 ne bude više od 70 dekagrama. Majke obično kuhaju 4 - 5 sati. Velike su familije.'

Što reći, u navali trendovskih i preskupih ispostava sa zdravom hranom, Reneov dućanćić praktički je diverzantski štab u podzemlju Importanea. Jasno, potkupio me s porcijom datulja u tahini umaku. Financijski preračunato, s četiri kune. Sasvim dovoljno da izgubim objektivnost i odem iz Tigris oaze s tipičnom suzom u oku.

PRVI KVADRAT IZDVAJA

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi