Kao fanovi žanra, ponekad se zapitamo što čini dobar RPG dobrim RPGom. Na prvu loptu rekli bismo da je za današnji uspjeh uzdanice ovog žanra potrebno nekoliko različitih faktora. Za početak, potrebna je dobra priča. RPG bez priče je u najboljem slučaju arkadna igra. Drugo što nam je potrebno je grafika. Ako ne privučete dovoljno ljudi atraktivnim vizualima, igra vam se neće prodati. I u konačnici, potreban vam je RPG sustav, odnosno sustav pravila u kojem se igra i odvija. Naslovi poput Witchera demonstriraju kako kompleksni sustavi pravila mogu funkcionirati u modernom RPG naslovu, a da usput sve izgleda jako, jako lijepo.

Međutim, zapitajmo se zbog čega je RPG kao takav memorabilan. Zbog čega gameri vrlo često sa znojnim očima pričaju o naslovima koji su ih držali zaljepljene za ekrane mjesecima? Gledano iz perspektive prosječnog gamera, tu nailazimo na priču o imerziji, interakciji sa interesantnim likovima i fabulom koja igrača potiče da otkriva i bude kreativan. Ako nas pitate, ključ dobrog RPGa je golicanje mašte i poticanje osobne interpretacije okružja u koje vas igra smješta. Jer ako ćemo biti okrutno iskreni, većina tih "memorabilnih" RPG-a izgleda kao da su ispali iz jurećeg kamiona. Po nama, najplemenitija forma digitalne igre leži u ovom premalo eksponiranom žanru upravo zbog toga jer potiče maštu kao niti jedan drugi.

Derivacije originalnog RPG-a gradiraju zavisno o mjestu odakle potiču. Većina japanskih RPGova svodi se na prethodno definiranu priču kombiniranu sa prekrasnim animacijama, neobičnom borbom na poteze, te mukotrpnim levelanjem koje ponekad podsjeća na osmosatnu smjenu u tvornici. Ovaj termin se, u gamerskom slengu, naziva grind. Zapadni RPG-ovi, barem u svojim ranijim inkarnacijama, često su se temeljeli na "analognim" roleplaying sustavima poput Advanced Dungeons and Dragons (Baldur's Gate, Planescape Torment, Icewind Dale, Temple of Elemental Evil) ili Generic Universal Roleplaying System ili GURPS, odnosno njegovih derivacija (originalni Fallout). Mnogi igrači klasičnog pen and paper RPG-a pitati će zbog čega današnje igre ne koriste licencirane RPG sustave koji se koriste za stolni roleplaying.

Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan. Igrač koji započinje igrati prosječan moderni RPG zapravo očekuje momentalnu imerziju i igru koja će početi od trena kada pokrene naslov. Opterećivati ga sa uvodom o igrinom svijetu koji traje dulje od dvije minute skupe animacije ili ne daj bože, RPG sustavom koji zahtjeva više od pola sata tutoriala - je loš izbor. I da budemo potpuno iskreni - ovdje ne optužujemo igrača. Način na koji korisnik vrši interakciju sa virtualnom zabavom ovih dana VRLO je različit od onog prije dvadeset ili trideset godina. Neki JRPG naslovi igračima na samom startu guraju opširni manual pod nos i uče ih igri prije nego što ih ubace u grindfest popraćen lijepim animacijama. Ovih dana, svega par naslova poput Final Fantasya dopuštaju si beskonačne zidove teksta u prvim trenucima igre. Ostali dosta često sve svedu na munjeviti tutorial unutar igre začinjen zombijima ili nekim sličnim treš mobovima na kojima će igrač naučiti kako igrati igru.

Drugim riječima, danas je imerzija koju je prosječni roleplayer doživljavao igrajući Planescape Torment gotovo nemoguća bez uvlačenja u konotacije klasičnog roleplayinga koji je iznakažen ispodprosječnom grafikom i kompleksnim sustavima pravila (DarkLands je fantastičan primjer). Ako tražite klasične zapadnjačke RPG naslove u digitalnom obliku, morati ćete se držati ere od prije deset do dvadeset, ako ne i više godina. Trend modernijih naslova obično se svodi na čuveno izglađivanje sustava kako bi igra bila atraktivnija široj publici, a ujedno se i dopala originalnoj postavi RPG fanatika. Ovo nije nužno loše, no do neke mjere umanjuje originalni užitak "adaptiranja" na sustav.

Što se same fabule tiče, mnogi naslovi se vole nazivati RPG-ima, makar nemaju nikakvu opciju osobnog izbora. Nešto najbliže klasičnom RPGu su takozvani sandbox RPG-ovi koji igraču dopuštaju slobodno kretanje i interakciju sa različitim frakcijama unutar igrinog svijeta. Međutim, na kraju dana zapravo je bitno zapitati se je li mogućeu ovom žanru rasplamsati maštu na isti način na koji smo to radili igrajući stolni roleplaying ili neke starije naslove. Zar je zaista toliko bitno biti low-tech da bi iskustvo igre ostalo u sjećanju? Da li je, u tom pogledu, klasični zapadni roleplaying u video igrama mrtav? U neku ruku da. Visoka produkcija, manjak osobnog izbora i personalizacije uvelike miču roleplaying iz RPG-a, dok mu i dalje na čelo lijepe ta čuvena tri slova. Možda ovo govori nostalgija, no nekako nam se čini da je klasični RPG nešto čega ćemo se na računalima uglavnom moći samo sjećati.