Antonia ima 26 godina i premda smatra da je sposobna za samostalan život, i dalje živi s roditeljima jer bi joj selidba trenutačno bila prevelik trošak. Kako nema partnera, misli da nema smisla plaćati najam u cimerstvu. Čak i kada bi se odselila, govori nam, trebala bi financijsku pomoć roditelja da bi podmirila sve troškove, što joj je velika kočnica za osamostaljenje.

'U tom je slučaju logičnije rješenje još neko vrijeme ostati živjeti s njima. Rekla bih da je većina ljudi mojih godina koji su se odselili napravila to zato što su morali, naprimjer zbog studija u drugom gradu', ističe.

'Mladi danas često postavljaju sasvim logično pitanje: zašto bi trošili ogroman dio primanja na previsoke stanarine i izlagali se financijskom stresu ako kod kuće imaju funkcionalan odnos i dobre uvjete? Mnogima je puno pametnija opcija ostati živjeti s roditeljima, raditi, zarađivati i postupno skupljati novac da bi u budućnosti mogli napraviti stabilniji i sigurniji korak prema tome da žive sami', kaže nam studentica Marta Pedić. Ona se zbog studija preselila u Zagreb, no bez inicijalne financijske podrške roditelja teško da bi to mogla.

'Svjesna sam da postoje brojne obitelji koje si takav financijski teret, nažalost, ne mogu priuštiti. To je gorka i teška realnost zbog koje mnogi mladi u startu odustaju od željenog fakulteta ili preseljenja, čime im se automatski smanjuju prilike za osobni i profesionalni razvoj', izdvaja Marta u našem razgovoru.

Sada joj je lakše jer radi uz studij, no dolazak u Zagreb naučio ju je koliko je osamostaljivanje složen korak, u prvom redu zbog visokih cijena i niskih satnica.

Nije novost to da Hrvati ostaju u roditeljskom domu duže od europskih vršnjaka. Dok ga Finci i Danci u prosjeku napuštaju već oko 21. godine, mladi u Hrvatskoj prosječno to čine tek nakon 31. rođendana. Hrvatska je prema tom pokazatelju u vrhu EU-a, a podaci unazad 10 godina ukazuju na blage oscilacije u pogledu dobi, potvrđuje za tportal dr. sc. Dunja Potočnik, voditeljica Istraživanja o kvaliteti života mladih iz 2025. godine pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Skupi najmovi i kvadrati, nestabilni poslovi te inflacija neki su od uzroka, no jesu li jedini?

Iako smo u razgovorima o mladima skloni generalizaciji, položaj mlade osobe čiji roditelji imaju nekretninu i mogu joj financijski pomoći bitno se razlikuje od položaja onih koji nemaju takvu podršku, čak i kada imaju sličnu razinu obrazovanja te jednaka profesionalna očekivanja, kaže.

Niske plaće, produljena adolescencija...

Prema rezultatima, nešto više od polovice mladih navodi da žive s roditeljima jer se još školuju, a dvije petine da odgađaju stambeno osamostaljivanje. Tek nešto manje od 10 posto mladih koji još uvijek žive s roditeljima navode neke druge razloge za ostanak. Rezultati također pokazuju da više od dvije petine mladih radi za plaću nižu od prosječne te da su oni od 19 do 24 godine osobito zastupljeni među zaposlenima na određeno vrijeme.

'Sociološki gledano, riječ je o produljenoj tranziciji u odraslost: pojedinci mogu biti obrazovani, zaposleni i sposobni donositi vlastite odluke, ali im nedostaju materijalni preduvjeti za potpuno neovisan život. Stoga bih naglasila da kasno napuštanje roditeljskog doma nije samo obilježje životnih izbora mladih, već i pokazatelj toga koliko društvo uspijeva omogućiti mladim ljudima da svoje želje pretvore u ostvarive životne planove', smatra Potočnik.

Kad to nije slučaj, obitelj je doslovce oslonac, iako naravno ne svima. Ipak, rezultati istraživanja sugeriraju da se gotovo 90 posto mladih u dobi od 18 do 29 godina dobro slaže s roditeljima te je 76 posto njih zadovoljno obiteljskim odnosima.

Znači li to da ondje gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna?

'U Hrvatskoj, kao i u nizu društava južne i jugoistočne Europe, obitelj se često shvaća kao trajna zajednica međusobne pomoći, a ne kao zajednica od koje se pojedinac nakon određene dobi treba potpuno odvojiti. Međutim bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da mladi nužno žele ostati s roditeljima ili da je kulturološka privrženost glavni uzrok kasnog osamostaljivanja. Važno je razlikovati emocionalnu povezanost od ekonomske ovisnosti: prva može biti izvor podrške i kvalitete života dok druga postaje problem kada pojedincu onemogućuje donošenje vlastitih odluka ili ostvarivanje željenog životnog puta', sažima.

Iskustva se pritom znatno razlikuju. Nekima u roditeljskom domu nedostaje privatnosti i jedva se čekaju odseliti dok drugima odgovara zajednički život. Neki sudjeluju u troškovima kućanstva, a drugima roditelji i u dvadesetima pokrivaju većinu troškova. I premda se, podsjeća Potočnik, samostalno stanovanje u našem društvu smatra jednim od simbola odraslosti – pa koliko smo puta čuli izreku 'moja kućica, moja slobodica' – postoji kvaka.

'Selim se, ali na kat'

Neki, iako su formalno ostali na istoj adresi, uređuju kat roditeljske kuće ili je naslijede. Zapravo, često roditelji osiguraju djetetu potkrovlje ili zaseban ulaz te ono ima izbor hoće li ostati ili ne. Ostane li, obitelj se širi, što može biti dobro ili loše, ovisno o odnosima. Na jednom katu svekrva i svekar, na drugom par s djecom. Je li to moguće?

'Iz sociološke perspektive, više generacija može sasvim kvalitetno živjeti zajedno pod uvjetom da postoji dovoljno privatnosti, kao i jasno dogovorena podjela troškova i kućanskih obaveza, uz uzajamno poštovanje i mogućnost da odrasli članovi kućanstva samostalno odlučuju o svom životu. Takav model može smanjiti troškove stanovanja, olakšati skrb o djeci i starijima te jačati međugeneracijsku solidarnost. Problem nastaje kada zajednički život nije slobodan izbor, kada nedostatak prostora stvara sukobe ili kada financijska ovisnost dovodi do ograničavanja privatnosti, partnerskih odnosa i autonomije', veli tportalova sugovornica.

A kad smo kod svekra i punice, statistike pokazuju da mladići u prosjeku kasnije odlaze od roditelja. Razlika postoji i na razini Europske unije: u 2025. godini muškarci su napuštali roditeljski dom u prosjeku s 27,2 godine, a žene s 25,5 godina.

Vraća nas to na društvene norme i očekivanja...

Između želja i stvarnosti

'Taj obrazac treba promatrati u kontekstu različitih životnih putanja, a ne kao dokaz toga da su mladići manje sposobni za samostalan život. U prosjeku djevojke ranije ulaze u partnerske odnose i neke oblike obiteljskog života, a kod mladića se prijelaz u odraslost može sporije odvijati. Na odluku o samostalnom životu utječu i obrazovni put, zaposlenje, prihodi, očekivanja vezana uz partnerske odnose, kao i društvene norme o tome kada bi pojedinac trebao biti spreman za brak ili zajedničko kućanstvo', govori Potočnik.

'Kada mladi ne mogu planirati stanovanje, obitelj, karijeru i dugoročnu financijsku sigurnost, posljedice se ne zaustavljaju na njihovoj privatnoj sferi; one se odražavaju i na demografske trendove, mobilnost, osjećaj pripadnosti društvu te povjerenje u institucije. Zbog toga bih središnju poruku sažela ovako: problem nije u tome što mladi žele sigurnost i podršku obitelji, nego u tome što obitelj često mora nadomještati nedostatak dostupnih i pouzdanih društvenih rješenja', zaokružuje.

Dodaje da im je, prema nalazima istraživanja o dobrobiti mladih i strukturama potpore za njih u Hrvatskoj iz 2023. godine, obitelj najvažniji i najstabilniji oslonac. S druge strane, javne institucije i politike za mlade u tom su aspektu debelo podbacile.

Antonia, 26-godišnja sugovornica s početka priče, kaže da se trenutačna situacija naših mladih neće promijeniti sama od sebe. Potrebna je, nabraja, konkretna i realna stambena politika usmjerena na mlade i na studente, od izgradnje novih studentskih domova i povećanja smještajnih kapaciteta, preko regulacije tržišta privatnog najma i subvencioniranja stanovanja, pa sve do boljeg usklađivanja studentskih i početničkih satnica s realnim troškovima života.

Rješenja ovise o tome koga pitate, no izlaz nije jednostavan. Jer osamostaliti se ne znači samo imati za najamninu ili ratu kredita, nego i za život.