Svi ste sigurno čuli za onu izreku 'Od šume se ne vidi drvo', a u urbanom okruženju bi mogli reći 'od grada se ne vidi kuća'. Koliko je to točno, možda najbolje pokazuje Open House Zagreb festival, koji se u petak održao u svojem četvrtom izdanju.

Riječ je o festivalu koji predstavlja istaknuta djela zagrebačke arhitekture te građanima omogućuje susrete s arhitektima, građevinarima, investitorima i vlasnicima objekata.

U ovogodišnjoj ponudi, odabrali smo u petak doći na obilazak 'Mali stanovi na Selskoj cesti'. Riječ je o skromnim, niskim kućama sa prolaznom stambenom kuhinjom i jednom sobom namijenjenoj radnicima koji su nakon Prvog svjetskog rata dolazili u Trešnjevku, zagrebački kvart koji je u svojim začecima bio poznat kao radnički. Te stare kuće, iako danas većinom premazane modernom fasadom i s klima uređajima, postoje i dan danas i ljudi u njima žive. Zanimljiv detalj koji zasigurno mnogima promakne dok u prometnom kvartu visokih zgrada čeka tramvaj na Ozaljskoj.

Međutim, osim što je posrijedi zanimljiv komad povijesti glavnog grada Hrvatske, priča iza ovih kuće je vrijedna jer nam pokazuje kako je Zagreb tada riješio jedan problem koji muči brojne u ovom gradu i dan danas: stambena kriza.

Privremeni stanovi izdržali 100 godina: 'Prostor je bezvremenski'

Paula Mazarekić, nakon što je nedavno diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, već ima posao u jednoj arhitektonskom uredu te se odlučila okušati kao arhitektski vodič. Grupa od petnaestak osoba je s guštom slušala zanimljive detalje radničkog naselja u Selskoj, koje je istraživala u sklopu svojeg diplomskog rada.

U razgovoru za tportal, navela nam je da se na sve odlučila sa željom da upozna ljude s razvojem Zagreba a upravo je primjer malih gradskih stanova Selske, Ozaljske i Učke ulice, odličan uvid kako su gradske vlasti rješavale stambene krize između dva svjetska rata. Posrijedi su dva naselja koja je 1934. godine potpisala inženjerka Nadežda Zaljepigina, djelatnica Gradskog građevnog ureda.

'U današnjem kontekstu je zanimljivo što je ovo naselje nastalo kao ideja provizornih stanova, dakle privremenih, a održali su se do dan danas te i dalje postoje. Svjedočimo kako je ovaj prostor bezvremenski, kako ljudi i dalje u njemu žive i da zapravo, svojim neizgrađenim dijelom, upravo tim zajedničkim dvorištima, nosi jednu prazninu, zelenog prostora koji na Trešnjevci nedostaje', rekla nam je Mazarekić važnost opstanka ovih kuća u kvartu koji je danas poznat po novogradnji, smanjenju zelenila te ogromnim promjenama od svojih prvotnih obrisa kao radnički kvart na nekadašnjem rubu metropole.

Nisu sve ove kuće preživjele pa su tako, pojasnila je arhitektica okupljenim polaznicima obilaska, neki od tih malih stambenih blokova u međuvremenu srušeni te je na njihovom mjestu niknuo dom za umirovljenike u Creskoj ulici.

S druge strane, ostatak kuća je prošao promjene u skladu s vremenom, zadržavajući izvorni oblik s kakvim su stvoreni. To uključuje i spomenuta dvorišta gdje i danas možete vidjeti da ljudi suše rublje na štriku i za one koji tamo žive, nude privatni spas zelenila od betonskog kvarta.

Mazarekić je okupljenima objasnila kako je gradnja ovih kuća krenula dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je Zagreb odlučio stati na kraj divljoj izgradnji koju je donio veliki priljev stanovnika, a oni nisu imali gdje živjeti. Dolazili su iz svih krajeva zemlje, a upravo na Trešnjevci vam se tragovi porijekla nalaze u imenima ulica kao što su Učkina ili Ozaljska.

Grad napravio stanove, stanari morali ostalo: 'Slatko mi je, zamišljam si da ovdje pijem kavu'

Zagrebačka vlast je otkupila zemljište obitelji Pongrac te krenula u socijalnu stanogradnju tipičnih zgrada pravokutnog oblika (ortogonalnog, kako kažu profesionalni arhitekti) koje su krasili mali stanovi na prizemlju, sa zajedničkim dvorištem te zajedničkim WC-om bez kupaonice. Što se tiče higijenskog dijela, jedna, po lokotu sudeći danas zaključana radionica u Creskoj ulici preko puta doma za umirovljenike, bilo je gradsko kupalište gdje su se stanovnici mogli tuširati.

Stanari su dobili vlasništvo od tih stanova od grada pa kasnije iste prodavali i kupovali, ali mnogo toga im je nedostajalo. Tako su sami radili svoje šupe, uređivali si terase na dvorištu kako bi u biti od krova nad glavom napravili svoj dom. Grijali su se na peći, a sama gradnja je čini se, bila kvalitetna jer tijekom potresa ove kuće se nisu razrušile. Primijetili smo tek pokoji mali oštećeni crijep ili oštećenu fasadu koja otkriva ciglenu gradnju ovih socijalnih stanova.

Nažalost, sami stanari u privatnim kućama nisu bili oduševljeni idejom da im petnaestak zaljubljenika u arhitekturu ulazi u dvorišta i stanove pa se razgledavanje zadržalo samo na razini ulice. Mazarekić je tijekom svojeg istraživanja za diplomski ipak uspjela ući unutra pa je opisivala stanove, a neke od polaznika je zanimalo koliko je kvalitetno tamo živjeti.

'Meni je to bilo slatko, zamišljala sam si kako pijem tamo kavu u zajedničkom dvorištu. Svi susjedi se poznaju, a tek kad izađete van onda zapravo čujete tramvaje i gradsku vrevu, ali moguće da sam sve to malo idolizirala' opisala je okupljenima Mazarekić vlastiti boravak u malim stanovima i njihovim dvorištima kojih se s ulice može uhvatiti tek pokoji obris.

Studentica: Pa ne razlikuje se previše od studentskog doma, mislim da je izdržljivo

Među onima koji su se pridružili obilasku je i 21-godišnja studentica Arhitektonskog fakulteta Lara Prka, kojoj se jako svidjelo kako ove kuće prkose neboderu preko puta Ozaljske ulice, s druge strane ceste te daju uvid kakav je bio standard za radnike prije 100 godina. Upitana bi li mogla kao mlada osoba zamisliti živjeti u ovakvim kućama, nema nikakve dvojbe.

'Sama lokacija i kontekst odgovara današnjim potrebama mladih. Ne razlikuje se od današnjih studentskih domova, tako da mislim da je izdržljivo', rekla je Lara.

Stambena kriza, pokazala nam je Mazarekić u obilasku nije novi problem, iako dolazi u različitim oblicima. Pitamo je mogu li gradski i državni vlastodršci koji se sada također bave tim problemom nešto naučiti iz ovog primjera. Ipak, razlika između današnjeg i 'jučerašnjeg' problema je u tome što sada imamo stanove, samo je pitanje tko si ih može priuštiti.

'Definitivno je vrijedno spomenuti da je prije 100 godina zapravo bilo u interesu grada da se nekontrolirano širenje dovede u red urbanim regulacijama i riješe stambena pitanja naglog doseljavanja. Gradska je obaveza, po mom skromnom mišljenju, riješiti stambena pitanja, a situacija nije olakotna jer su cijene kvadrata vrlo visoke', komentirala je Mazarekić.

Predstavnik stanara malih stanova: 'Spojio sam dva u jedan, morao sam graditi od nule'

Nažalost, nismo ušli u ove kuće, no pozadinu života u ovim povijesnim kućama približio nam je jedan od stanara u Selskoj, Toni Velić koji u jednoj od tih kuća živi od 1998. godine. Prvo je kupio jedan jednosobni stan, no kada je starija susjeda preminula 15 godina kasnije, od njegove kćerke je kupio i njen stan te proširio svoj prostor za život sa 32 na današnjih 64 kvadrata. Zanima nas kako je tamo, ima li vlage, pošto su posrijedi stari objekti.

'Imali ste dva stana koji su zajedno koristili WC i vodu. Dosta obitelji su se s vremenom uspjeli proširiti i zauzeti oba stana. Ne, nema vlage ni problema. Nedugo nakon što sam došao, postao sam predstavnik zgrade ovdje jer pripadamo stambeno-komunalnom pa to doveli na neki nivo', rekao nam je Velić u čijoj zgradi se danas nalazi šest stanova.

Konkretno, 2000. su asfaltirali dvorište koje dijele sve kuće (sve skupa 56 stambenih jedinica) kako bi imali mjesta za parking iako su ostavili zelena drveća. Naš sugovornik nam je pokazao i kako je svoj dio pred ulazom u kuću lijepo ogradio u mini terasu s mnogo bilja. Danas ima vlastitu kuhinju, a WC je adaptirao u funkcionalnu kupaonicu za sebe i obitelj. Također su morali i popraviti krovište koje je zajedničko s ostalim stanarima. Sada, kaže, razgovara sa susjedima o uvođenju toplinske izolacije no siguran je da će se sve srediti pošto su već napravili jako puno posla.

'I jedan i drugi stan sam gradio od nule. Morao sam skinuti sve zidove, žbuku, doći do cigle pa postaviti podove, izolaciju. To su bili totalno loši stanovi, užas. Od tih starih stanara, djeca su otišla, nine se ulagalo, čekali su da se proda i većina ovih stanova je tako napravljena', rekao je Velić.

Odoljeli ponudama za gradnju višekatnice: 'Prostor ima kolektivnu memoriju'

Od gradske vlasti, kaže nam, nije bilo pritisaka ili želje da se ove kuće ruše. Međutim, prije korone, bilo je privatnih investitora koji su od stanara htjeli otkupiti ove stanove i izgraditi veću zgradu. Stanari nisu pristali.

'Pa nisu to baš bile neke ponude. Nudili su nam jedan stan. Dobro, ali ti ćeš ovdje dolje napraviti poslovni prostor i gore još četiri kata', prisjetio se Velić.

Osobno, kaže nam, preferira upravo ovakve manje objekte te smatra da je ovakav mali stan 'dobar start za jedno pa čak dvoje djece'. Dodao je i da imaju i šupe koje su isto korisne, a uživa i u prisnom suživotu sa susjedima koji, za razliku od većih zgrada, ovdje nisu međusobni stranci.

'Većina nas smo ovdje povezani. Jedan drugome pomognu, većina je i dosta starijih', rekao nam je Velić.

Upravo nam je iskustvo stanara Selske potvrdilo ono što nam je Mazarekić navela prije početka obilaska: arhitekti su ti koji grade prostor, ali ljudi su oni koji ga čine domom i prilagode ga sebi, svojoj udobnosti i potrebama.

'Budući da je ovdje riječ o tipskoj izgradnji, mislim da je ona samim time podložna promjenama, prenamjenama, adaptacijama tijekom vremena. Mislim da to zapravo obogaćuje taj prostor jer ga ljudi okupiraju i unose raznolikost, daju uvid u samo stanovanje koje zapravo nema neke tvrde okvire. Prostor nosi veliku kolektivnu memoriju i u tome isto leži njegova vrijednost', zaključila je mlada arhitektica za tportal.