Žene su pametnije od muškaraca, jer imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju! Zaključak je to američkog psihologa Travisa Bradberryja, autora bestselera 'Emocionalna inteligencija 2.0'. Zašto?

Desetljeća istraživanja dokazuju kako su muškarci i žene u općoj inteligenciji (IQ) jednaki, ali se razlikuju u emocionalnoj (EQ), a ona je izuzetno važna na radnome mjestu. Dokazano je da 58 posto uspješnosti ovisi o emocionalnoj inteligenciji u svim vrstama poslova, a da 90 posto najuspješnijih imaju visok EQ. Nakon što je njegova tvrtka TalentSmart provela testiranje EQ na više od milijun osoba, Bradberry je došao do rezultata da žene malo, ali ipak statistički značajno vještije koriste emocije u postizanju poslovnih ciljeva nego što to uspijeva muškarcima. Iako su u području samosvijesti (razumijevanja vlastitih emocija) izjednačeni s muškarcima, premda su u upravljanju vlastitim emocijama slabije od muškaraca, a jače na polju razumijevanja tuđih, žene su u konačnici, kada se podvuče crta, jače u upravljanju odnosima, odnosno interakciji s drugim osobama, što je vrhunac emocionalne inteligencije.

E, pa sad, ako je tako, zašto u tvrtkama ima tako malo žena u upravljačkim tijelima, nadzornim odborima, na top pozicijama? Čak i u zemljama s najjačim ekonomijama? Priča o razlozima je poznata i duga i možda ju je dobro sažela kancelarka Angela Merkel na nedavnom skupu njemačkih menadžerica i poduzetnica riječima: 'Izvršne pozicije su poželjne, jer znače moć, a moć je ipak dobra stvar.'

Rekla je to uoči stupanja na snagu novog zakona koji je prilično uzburkao vode u nekima od 108 najvećih njemačkih tvrtki i doveo čak do toga da je perjanica moćne njemačke industrije, BMW, zaprijetila preseljenjem u inozemstvo. Naime, od prvoga siječnja ove godine u Njemačkoj je stupio na snagu zakon koji traži da tvrtke barem 30 posto mjesta u upravnim i nadzornim odborima osiguraju ženama. Tvrtka koja za to ne nađe dovoljno žena, mjesta mora ostaviti prazna, što u žargonu zovu 'sankcijom prazne stolice'. Zakon je zaživio, BMW se još nije preselio u neku Hrvatsku ili malo dalji Tajvan, pa je kancelarka – koja je u prijašnjoj koaliciji odbila tu mandatornu kvotu – sada zabilježila pobjedu u velikom pospremanju zemlje s najmoćnijom ekonomijom u Europskoj uniji.

Norveška je prva takav zakon donijela 2003. zahtijevajući 40 posto mjesta za žene, slijedile su je Francuska, Nizozemska i Španjolska, te se sada i Njemačka našla u tom društvu. Unatoč činjenici da zemlju već deset godina vodi najmoćnija žena svijeta, te da u vladi žene vode nekoliko ključnih resora, poput Ursule von der Leyen na čelu 'muškog' Ministarstva obrane (kao u nas svojedobno Željka Antunović), žene su u njemačkom poslovnom svijetu debela manjina. Među izvršnim direktorima njihovih trideset najmoćnijih dioničarskih društava na Njemačkoj burzi, nema niti jedne žene. U upravnim odborima ih sjedi tek šest, a u nadzornima samo 22 posto. U vrijeme donošenja zakona prije godinu dana, od najvećih firmi samo je Lufthansa imala na top poziciji ženu, šeficu financija, Simonu Menne.

Ni u Velikoj Britaniji nije puno bolje. Provjeravajući prva imena izvršnih šefova stotinu najvećih kompanija, list Guardian je saznao da se među njima 17 osoba zove John, više nego svih žena zajedno, ma kako se zvale. Prema jednom nedavnom istraživanju, 20 posto Britanki vjeruje da im je nemoguće doći na važan rukovodeći položaj. U Hrvatskoj se postotak žena u upravnim i nadzornim odborima kreće između 10 i 20 posto, ovisno o vrsti tvrtke i da li je ona javna ili privatna. Prije godinu dana talijansko predsjedništvo Vijeća EU nije uspjelo među 28 članica EU pronaći potrebnu većinu za izglasavanje direktive za propisivanje obvezne kvote o 40-postotnoj zastupljenosti žena među direktorima i 33 posto među svim direktorima. Hrvatska tada jest poduprla direktivu, ali s time da ženska kvota bude preporuka, a ne obveza.

Nešto se ipak kreće, a optimizam se širi SAD-om, jer nekoć jedna od najmoćnijih žena na Wall Streetu, a sada vlasnica Ellevate Networka (globalne mreže ženskih profesionalaca), Sallie L. Krawcheck predviđa 2016. kao godinu u kojoj će žensko poduzetništvo i feminizam ići ruku pod ruku. Ako već ne mogu ući u upravne, nadzorne i izvršne odbore velikih 'muških' kompanija, neka žene same stvore velike kompanije, poručuje ona.

'Očekujem godinu zlatnog doba ženskog poduzetništva, koje će biti dobro i za žene, i za ekonomiju, i za potrošače, i za cijelo društvo', kaže Krawcheckova, čiji Ellevate Network broji više od 30.000 članica u 130 zemalja, pomažući im u međusobnom povezivanju, edukaciji i investiranju.

Za optimizam Sallie L. Krawcheck ima i argumente. Prema podacima tvrtke First Round Capital, 63 posto startupova sa ženama na čelu pokazali su se uspješnijima nego oni s isključivo muškim vodstvom. U SAD je sve više velikih tvrtki koje su pokrenule žene, poput TheRealReal, trgovine luksuznim brendovima, bilježeći prošle godine dobit od 100 milijuna dolara, razbijajući uvjerenje da su ženama dovoljne male obiteljske tvrtkice za kućnu izradu suvenira. Poput Ellewate Networka, sve više sličnih mreža i udruga ženama pomažu u pokretanju biznisa, cijene tehnologije padaju, kao i troškovi pokretanja. U poduzetništvo se ne upuštaju samo mlade, nego i sve starije žene, ne samo zato što su došle u škripac, ostajući bez posla, nego zato što imaju dobre ideje. Žene se još uvijek moraju mnogo više pomučiti da dođu do poduzetničkog kapitala – kaže Krawcheck – ali su zato sve uspješnije u skupljanju novca putem crowdfundinga.

Zvuči ohrabrujuće, ali to ne umanjuje činjenicu da je Sally Krawcheck bila rijetka žena među 'vukovima' sa Wall Streeta i da se ni danas to nije bitno promijenilo. U Njemačkoj su neke kompanije poput Deutsche Telekoma i Adidasa novi zakon dočekale spremne, jer u nadzornim odborima već imaju ispunjenu žensku kvotu, ali Savez njemačke industrije (BDI) dočekao je zakon kritizirajući krute kvote za javna dionička društva, dok neki konzervativci kažu da će to samo povećati birokraciju bez imenovanja pravog krivca za nedovoljnu zastupljenost žena u poslovanju. Prema njima glavni su krivci nedostatak organizirane skrbi za djecu i brige o školarcima, a muškarci s time nemaju ništa.

I dok se uglavnom govori o ženskim, profesor organizacijskog ponašanja na londonskom City University, Andre Spicer govori o muškim kvotama. Budući da muškarcima ostaje 'samo' 70 posto pozicija, konačno je došlo vrijeme da se među njima razvije jača konkurencija, kaže Spicer. Norveško je iskustvo pokazalo da su se žene, kao savjesnije, pedantnije i točnije, redovitije pojavljivale na sastancima, a kao opreznije od muških, manje su se upuštale u nagle odluke kojima su skloniji kolege, što je s vremenom utjecalo i na njihovo ponašanje. Istraživanje Credit Suisse Group iz 2012. pokazalo je da su globalne kompanije u šestogodišnjem periodu bilježile 16 posto, ali u isključivo muškim kompanijama samo 12 postoasta. Tvrtke sa ženama u odborima imale su 14 posto veće prihode, tvrtke s isključivo muškim odborima 10 posto, a to je značilo bolje rezultate na burzi i manje dugova.

'Razlike između ženskih i muških stavova i razmišljanja znače drukčiji pogled na stvari i drukčiju perspektivu, što na kraju dovodi do boljih odluka', govori iz vlastitog iskustva Elena Gil, jedna od četiri članice upravnog odbora španjolskog operatora Jazztel.

Komentirajući žensku kvotu, Heribert Prantl u Süddeutsche Zeitungu pak kaže da nije riječ o nikakvom uvođenju ženske, nego o razbijanju muške kvote koja je iznosila 100 posto. One ne rješavaju sve probleme, jer za to treba stvarati drukčiju društvenu klimu, ali kao što su leptirići djeci pomoć pri učenju plivanja, kaže Prantl, tako su kvote društveni leptirići za pomoć ženama da isplivaju na površinu poslovnoga svijeta.