'Ima situacija kada morate doći na radno mjesto iako ste malo bolesni', upozorili su nekog zbunjenog Europljanina u uglednoj japanskoj tvrtci primajući ga na posao te mu dali savjet: 'Izbacite toplomjer iz kuće! Ako ne mjerite temperaturu, nećete znati da ste bolesni.' I još dodali: 'Ako mislite uzeti dan bolovanja, najavite to 24 sata ranije'.

Može li se svaka bolest predvidjeti i što za Japanca znači biti 'malo bolestan'? Prema nedavnoj tokijskoj anketi među 226 muškaraca i žena od 20 do 39 godina starih, 42 posto ispitanika izjavljuje da je spremno otići na posao s temperaturom od 38 stupnjeva, 10 posto s 38,5 naviše, a 19 posto traži bolovanje tek kad se živa u toplomjeru popne iznad 39. Jedan ispitanik čak je odrješito nadopisao: 'Svaki normalan djelatnik neće uzeti bolovanje ni s 40 vrućice. Oni koji to odmah čine su komunisti!'

No dobro, za ozbiljno istraživanje potreban je mnogo veći uzorak, ali i takva usputna anketa dokazuje poznatu japansku predanost poslu. Čak pod cijenu vlastita zdravlja i uz opasnost da, dolazeći bolesni na posao, zaraze kolege ili suputnike u nagužvanom javnom prometu. Ima to i svoj razlog. U Japanu u pravilu ne postoji bolovanje. Ne radiš, nema plaće. Zato se u slučaju bolesti uzima godišnji odmor koji, već prema ugovoru, može biti od 12 do 20 radnih dana godišnje, ali ga nitko ne koristi čuvajući ga za ovakve situacije. Neke strane tvrtke koje posluju u Japanu stoga, kao posebnu pogodnost, domaćim zaposlenicima nude plaćeno bolovanje.

Sušta je to suprotnost nama koji za svako kašljucanje ostajemo kod kuće. Firma ionako plaća. Možda je to činila nekada, ali anketa portala MojPosao provedena na 564 djelatnika različitih zanimanja pokazala je da 70 posto ispitanika ne može ili ne želi zbog bolesti izostati s posla. 'Zarađujem 2.800 kuna mjesečno, za dan bolovanja skidaju mi 100 kuna, pa vi izračunajte isplati li se biti kod kuće', komentira jedan ispitanik, a portal navodi da neki privatni poslodavci toleriraju izostanak s posla samo ako zaposlenik završi u bolnici.

Htjeli, ne htjeli, i mi sve više postajemo Japanci, ali mizerno plaćeni i bez svega ostaloga što Japanci imaju. Japancima bi pak vjerojatno zvučao bizarnim podatak da su u Hrvatskoj u 2012. najčešće bili na bolovanju zdravstveni radnici: od 86.023 zaposlenih te godine, u prosjeku ih je 1.906 bilo svaki dan na bolovanju nakupivši 596.725 'bolesnih' dana.

Ipak, bolest je u Japanu samo mali razlog za nekorištenje slobodnih dana. Japanci odmor doživljavaju kao nepristojnu dokolicu te znaju nakupiti i po dvije godine neiskorištenih dana. Riječ je poglavito o radnoj etici koja uključuje fanatičnu posvećenost radu, neupitnu odanost firmi, radnom mjestu i radnom zajedništvu. Odmarati se sam ili sa svojom obitelji povlači osjećaj krivnje i strah da poslodavac ne kaže: 'Ako imaš dva tjedna slobodnog u ugovoru, ne znači da ih moraš iskoristiti. Dok se ti sunčaš na Havajima, mi radimo.'

Na Zapadu vlada ideologija radi da živiš, a u Japanu živi da radiš. Naša uzrečica 'ubijam se od posla' zvuči simbolično, ali u Japanu 'karoshi' (smrt zbog prekomjernog rada) označava doista zabrinjavajuće stanje o čemu se godinama vode javne rasprave pitajući koliko to utječe na opće zdravlje, socijalu i učinkovitost. Dok se naši ljudi s nostalgijom sjećaju vremena kada su mogli subotama i nedjeljama nabrati cijeli mjesec godišnjeg, a sada mogu u najboljem slučaju dobiti dva tjedna, japanska vlada premijera Shinzo Abea nastoji konačno donijeti zakon po kojem je poslodavac obvezan natjerati zaposlenika na pet radnih dana godišnjeg odmora. Onoliko koliko u nas svako malo padne kakav produljeni vikend.

Sindikati se bore za sedam obveznih dana godišnjeg, a poslodavci za tri. Poslodavci popuštaju, ali se bune radnici tražeći svoje pravo na rad i vikendom, pa su japanski sindikati valjda jedini na svijetu koji traže više prava nego što to žele sami članovi. Zato i premijer Shinzo Abe govori o 'kulturi pretjeranog veličanja izgaranja na poslu'. Bilo kako bilo, Japan očito nije slučajno treća ekonomija svijeta, odmah poslije Kine s deset puta više i SAD s tri puta više stanovnika.

To izgaranje znači živjeti u firmi i za firmu. Firma je životna zajednica, druga obitelj, čak važnija od prve. Njoj se mora ostati vjeran kao u monogamnom braku, jer često mijenjanje tvrtke loša je preporuka. U njoj se ostaje 13 i više sati dnevno, često radi bez stanke, iako dugogodišnji šef predstavništva Bayerischen Landesbank u Tokiju Franz-Hermann Hirlinger smatra da posao ne ide tako koncentrirano kao u Nijemaca.

'Japanskim zaposlenicima bilo je nepojmljivo vidjeti naše ljude kako u 17 sati zaklapaju laptop, gase svjetlo i odlaze kući', iznosi Hirlinger vlastita iskustva s domaćim kolegama.

Doduše, na poslu se često ne ostaje samo zbog posla, nego i zbog zajedničkog gledanja utakmice. U svakom slučaju, radno mjesto ne napušta se prije odlaska šefa. Ako on ostaje do 22 sata, ostali će otići tek nakon njega, imali, ne imali posla, a za obitelj se ionako tradicionalno brine supruga.

Djelatnici svojoj tvrtci daju mnogo, ali i ona daje njima, dobre mirovine i zdravstveno osiguranje. Pod radnom kulturom podrazumijevaju se zajedničke večere na račun firme, vikendi uz tenis i golf ili kolektivno opuštanje u odmaralištima u vlasništvu tvrtke. Velike tvrtke marljivost zaposlenika nagrađuju studijem u inozemstvu, njihovoj djeci plaćaju učenje stranog jezika izvan Japana, pa ne čudi tolika odanost, želja za dokazivanjem i napredovanjem u hijerarhiji.

U japanskom svijetu rada hijerarhija je presudna, ali za razliku od ruskih šefova koji se ne miješaju s nižerangiranima, japanski će pozvati svoje djelatnike na zajedničko uživanje u kakvim toplicama. To ne znači da šef nije nepogrešivi alfa i omega, a svako neslaganje s njim golem je psihološki pritisak koji vodi u tešku depresiju. Greška se traži uvijek u sebi, a kako Japanci svoje probleme ne dijele s drugima, od 'ubiti se od posla' do ubiti se zbog posla jedan je korak. Po broju samoubojstava Zemlja Izlazećeg Sunca ipak je 'tek' na sedmom mjestu u svijetu, nakon prve Litve i druge Južne Koreje, iza šeste Slovenije.
Unatoč tomu što ne mjere temperaturu i ne uzimaju bolovanja, životni je vijek muškaraca 85, a žena 87,3 godine te su Japanci na listi Svjetske zdravstvene organizacije na prvom mjestu (Hrvati na 46.) najdugovječnijih naroda u svijetu. Tko reče da rad ubija.