Jednom davno, prije mnogo ljeta, moja profesorica hrvatskog jezika natuknula mi je da se sastavci ne bi trebali započinjati pitanjem. Sada kad smo to riješili, dozvolite da vas, uvaženi čitatelju, upitam: Jeste li igrali slučajno Thirty Flights of Loving? S obzirom da se radi o prilično nepoznatom naslovu, vjerojatno ne. Pitam vas to jer predmet današnjeg proučavanja, Jazzpunk, očito vuče ponešto inspiracije od tamo. Od minimalističkih likova do činjenice da se ne uzrujavaju pretjerano tako blesavim idejama kao što su gameplay mehanike. No, krenimo od početka.

Nakon intro sekvence koja izgleda kao LSD trip Saula Bassa, Jazzpunk vas posjeda u čizme Polyblanka. On se, kako sam ubrzo saznao, bavi špijuniranjem, radeći tako za brkatog i konstantno pijanog šefa koji vas na misije šalje tako da vam uvali šaku tableta, a vi ih zatim pijete “jednu po zadatku, ili po potrebi dok stvarnost nije dovoljno proširena.” i tu počinju avanture koje ne bi htio upropastiti. Jazzpunk se uokviruje ikonografijom hladnoratnih špijunskih filmova. Međutim, to je samo početak ovog kreativnog nasrtaja na umove gaming publike. Mentalitet koji viri kroz daske ove igre teško je opisati na sličan način na koji je teško precizno opisati noćnu moru bez da ju prepričate od početka do kraja. Pošto mi u ugovoru piše da smijem ispisati samo jedan spoiler mjesečno, pokušat ću ovako: Zamislite spoj crtića parodiraju stare Bondovske klišeje sa satiričnim igrama. Sve to smjestite u svijet izgrađen kao mješavina referenci iz jazz ere i cyberpunk senzibiliteta. Tja, kada bi bar postojala nekakva riječ koja bi sve to jezgrovito opisala...

Parodiranje je glavni razlog za postojanje Jazzpunka, ali je odgovorno i za njegov ključni problem, što je egzistencijalni paradoks vrijedan grčke tragedije. Problem, koji mori mnoge igre s ovakvim predilekcijama, se nalazi u tome što su čak i najoriginalnije u određenoj mjeri repetitivne. A svi znamo da ponavljanje nije prijatelj komediji. To nije kritika prirode igara. Dapače, to je potreban dio njihovog dizajna. Zamislite samo Portal u kojem se svaki nivo vrti oko potpuno nove mehanike. Čak i da takva igra ikad prođe razvojni proces, bila bi upadljivo manje fluidna. Da ne spominjem kako bi morali žrtvovati i upečatljiv, kratki naslov. Portal se odmah nameće i kao dobar primjer igre u kojoj humor potpuno funkcionira. Tamo je igrivost je čistog dizajna i potpuno svoja. Da se izvadi samo ta kremasta sredina iz svega što ju okružuje, ostala bi nam solidna, samodostatna igra. Tako humor i atmosfera postaju nešto što solidan gameplay uzdižu na čitavu novu razinu.

Spominjem ovo uglavnom zato što je Jazzpunk primjer onoga što se dogodi kada dizajn krene u drugom smjeru, odnosno kada se ne dizajnira ništa osim humora. Problem repeticije kroz gameplay ovdje se rješava jednostavno, tako da gameplaya praktički i nema. Umjesto toga, igrač ima priliku lutati kroz šarolik i (ponekad) drogama induciran svijet i jednostavno istraživati. Ono što ćete pronaći, čak i ako ste jedan od onih nestrpljivih igrača koji žure vidjeti koji font su autori upotrijebili na odjavnoj špici, je spektakularno maštovit i fantastično sulud svijet u kojem je jedina prava konstanta činjenica da ništa nije onako kako bi očekivanja, prirodni zakoni ili bilo kakav smisao sugerirali da bi trebalo biti. Ta upadljivost je dobra stvar, jer ako vam igra već ne nudi ništa osim istraživanja, poželjno je da svijet bude zanimljiv. Druga poželjna stvar bila bi da su likovi i njihove priče jednako primamljivi i fascinantni, a tu, barem meni osobno, Jazzpunk pomalo podbacuje. Naglašavam ovdje “meni osobno”, jer je humor osobna stvar. Kao što uspjeh kultnog serijala Mrak Film dokazuje, ne vole svi iste stvari. U nedostatku nekakvih zagonetki ili izazova, sva moja pažnja se skreće na interakciju likova, a to ovdje nije jako zastupljeno. Ono što jest zastupljeno su štosevi, njih stotine, od blagih parodija materijala koji je dao inspiraciju za svijet do nasumičnih ispada poput šamaranja dušmanski nastrojenih špijuna mehaničkom jetrom, robotskih prostitutki koje vas pitaju: “Do I Turing you on?” ili saksofonista koji ima toliko “gigova”(iliti gaža) da skoro ima terabajt. Zabavno, čak i inteligentno, ali ne nužno jako koherentno.

Jazzpunk nipošto ne mogu nazvati lošom igrom jer sam potpuno siguran da igra postiže točno ono što su autori naumili. Ono što mogu reći jest da igra definitivno neće sjesti svakome. Kao i Thirty Flights of Loving, radi se o jako zanimljivom, ali i vrlo eksperimentalnom naslovu. Ako vam se to čini kao nešto što ste voljni isprobati, Jazzpunk je vrlo laka preporuka. Ako tražite nešto poput Thomas Was Alone, što nudi i igrivost i humor, Jazzpunk vjerojatno nije za vas.

Ime: Jazzpunk
Developer: Necrophone Games
Žanr: Humoristična FPS avantura
Platforme: Windows, OSX, Linux