Nakon što je talijanski Senat upokojio političku karijeru Silvija Berlusconija (što nikako ne znači da je njegovom javnom djelovanju kraj), tamošnja javnost u potrazi je za novim liderom, stvarnim ili imaginarnim, koji će umornoj sceni barem deklarativno ponuditi neko novo rješenje. Novoizabrani šef demokrata Matteo Renzi zasad je najizgledniji kandidat
Nakon što je u nedjelju očekivano izabran za čelnika Demokratske stranke koja ima najviše glasova u vladajućoj koaliciji, gradonačelnik Firenze, Matteo Renzi (38) najizgledniji je kandidat za novog lidera Italije u kojeg se, u trenutno veoma konfuznom i nestabilnom političkom pejzažu Italije, može upisati najviše nada. Vijest o premoćnoj pobjedi na unutarstranačkim izborima (68 posto glasova) dobila je stoga sasvim pristojnu međunarodnu recepciju.
U svom prvom obraćanju javnosti kao predsjednik stranke odagnao je sumnje da bi mogao, osnažen titulom šefa demokrata, odmah krenuti na osvajanje premijerske pozicije te je obećao podršku vladi Enrica Lette koja se održava zahvaćajući širokoj, dakle krhkoj koaliciji demokrata, centrista i prebjega iz Berlusconijeve stranke. Kako navodi Reuters, mogao bi se, u prvi mah, više pozabaviti ustrojem stranke, točnije dovesti novo vodstvo koje nema hipoteku iz stare komunističke stranke.
U agencijskim izvješćima, opisuje se ga više-manje jednoglasno kao vrsnog komunikatora koji je brzo zabljesnuo na talijanskoj političkoj sceni, no unatoč tome što snažno kritizira vladu zbog slabog provođenja reformi, njegov ekonomski program nije još jasno poznat. Analitičar Wolfango Piccoli istaknuo je da Renzi skloniji rezovima u administraciji, no jačanju regulative za razliku od nekih članova svoje stranke. Kritičari mu spočitavaju manjak iskustva u vođenju nacionalne politike, a pristaše govore o mladom političaru koji je prijeko potreban vremešnoj talijanskoj političkoj eliti.
Britanski mediji, kao što su The Independent i BBC, povlače paralele između Renzija i Tonyja Blaira. Naime, Renzi bi stranku htio više približiti centru i tako privući novo glasačko tijelo, a njegovi efektni i česti medijski nastupi priskrbili su mu simpatije svijeta kapitala koji dosad nije bio na strani demokrata. S jedne strane, njegova bi vizija stranku demokrata hipotetski mogla dovesti do direktne pobjede na izborima, bez oslanjanja na partnere, no s druge, lako je moguće da će upravo te tendencije izazvati otpor kod starijeg članstva.
Strani analitičari uglavnom su istaknuli da su njegove prve zadaće pronalazak delikatne ravnoteže moći s premijerom Lettom te preustroj stranke kao priprema za iduće izbore.
