Ideja da možemo prizvati kišu, spriječiti tuču ili rastjerati maglu stara je gotovo koliko i čovjekovo promatranje neba. Od davnih rituala i narodnih običaja do suvremenih znanstvenih eksperimenata, ljudi ne prestaju tražiti načine na koje kontrolirati ono što im je oduvijek izvan dohvata, a to je vrijeme. Danas se ta potraga naziva modifikacija vremena
Prema objašnjenju Svjetske meteorološke organizacije (WMO), riječ je o namjernom pokušaju da se promijene atmosferski uvjeti s ciljem utjecaja na lokalne vremenske prilike. Najpoznatiji oblik takvih zahvata je zasijavanje oblaka. Ipak, WMO jasno naglašava da ne potiče niti obeshrabruje takve prakse; njegova je uloga pružiti znanstveno utemeljene smjernice i potaknuti istraživanja koja mogu pokazati što zaista djeluje, a što ne.
Važno je pritom razlikovati modifikaciju vremena od klimatske intervencije. Prva se odnosi na kratkoročne, lokalne zahvate, primjerice pokušaj sprečavanja tuče iznad određenog područja. S druge strane, klimatska intervencija obuhvaća globalne i dugoročne pokušaje ublažavanja posljedica klimatskih promjena, poput eksperimentalnog 'hlađenja' planeta.
Osim namjernih, postoje nenamjerne promjene vremena, a one su posljedica ljudskih aktivnosti, kao što su onečišćenje zraka ili emisije stakleničkih plinova. Te promjene mijenjaju način na koji se oblaci formiraju i ponašaju, pa ih je nužno uzeti u obzir kad se procjenjuje učinak bilo kakvih umjetnih zahvata.
Kako funkcionira zasijavanje oblaka?
Zasijavanje oblaka temelji se na jednostavnoj ideji: u oblak se ubacuju mikroskopske čestice, najčešće srebrov jodid, suhi led ili sol, a one potiču kondenzaciju vlage i stvaranje oborine. Ovisno o cilju, metoda može služiti povećanju količine kiše, smanjenju šteta od tuče ili, suprotno, raspršivanju oblaka.
Postoje dva glavna pristupa. Higroskopsko zasijavanje koristi čestice soli koje mijenjaju broj i veličinu kapljica kiše, a kod glacijogenog zasijavanja koriste se tvari koje utječu na stvaranje ledenih kristala, najčešće srebrov jodid, čija je struktura slična ledu.
U Hrvatskoj se ova tehnika već desetljećima koristi u sklopu obrane od tuče, objasnio je DHMZ, a ideja je da se stvaranjem velikog broja manjih zrna leda smanji mogućnost nastanka krupne tuče koja oštećuje usjeve i imovinu. Reagens se u oblake unosi pomoću aviona, raketa ili generatora na zemlji.
WMO u svojoj izjavi iz 2024. godine navodi da su novija istraživanja zimskog zasijavanja orografskih oblaka (onih koji nastaju kada vlažan zrak naiđe na planinu) pokazala mjerljiv porast količine oborine. No ta se povezanost potvrđuje uglavnom u stabilnim i jednostavnim atmosferskim uvjetima.
Kod složenijih oblaka, poput konvektivnih ili superćelijskih, rezultati su i dalje neuvjerljivi jer njihov razvoj ovisi o mnoštvu lokalnih čimbenika, a promjene koje uslijede nakon zasijavanja teško je nedvojbeno pripisati ljudskoj intervenciji.
U konačnici, WMO zaključuje da nema dokaza da je oborinu, tuču ili vjetar moguće pouzdano mijenjati umjetnim putem, ponajprije zato što su sami procesi unutar oblaka iznimno složeni i promjenjivi.
Programi modifikacije vremena
Programi modifikacije vremena danas postoje u više od pedeset zemalja, najčešće radi povećanja zaliha vode ili zaštite poljoprivrede. Iako bi potencijalne koristi mogle biti velike, znanstvena nesigurnost oko njihove učinkovitosti čini takve programe financijski rizičnima, a neki su eksperimenti čak doveli do suprotnih učinaka od očekivanih.
Zbog toga se i zakonski pristupi razlikuju: primjerice Tennessee i Florida nedavno su uveli zabrane zasijavanja oblaka i solarnih geoinženjerskih aktivnosti, no u područjima pogođenima sušom interes za istraživanja i dalje raste.
WMO ističe da su za ozbiljan napredak potrebna interdisciplinarna istraživanja koja povezuju meteorologiju, hidrologiju, fiziku, ekonomiju i društvene znanosti. Ključni su elementi točna mjerenja, dugotrajno praćenje atmosferskih procesa i numerički modeli visoke prostorne rezolucije koji simuliraju ponašanje oblaka.
No sami modeli nisu dovoljni, već se pretpostavke moraju testirati na terenu. Preporuka WMO-a jest da se učinkovitost metoda procjenjuje nasumičnim odabirom oblaka, usporedbom tretiranih i netretiranih slučajeva te višegodišnjim promatranjem. Samo tako moguće je izbjeći pristranost i dobiti znanstveno pouzdane rezultate.
Obrana od tuče u Hrvatskoj
Hrvatska provodi operativnu obranu od tuče još od 1970-ih, a od 1994. godine koristi i generatore sa srebrovim jodidom. Danas je jedina zemlja članica Europske unije čija meteorološka služba ima zakonsku obavezu provoditi takav sustav te on pokriva 12 županija i Grad Zagreb, a od ove godine uključuje 331 generatorsku postaju. Financiraju ga država i lokalne zajednice.
Raketni dio sustava ugašen je 2020. godine na prijedlog DHMZ-a, ponajprije zbog troškova, ali i sigurnosnih razloga. Osim što je riječ o eksplozivnim napravama, nedostajali su znanstveni dokazi o stvarnoj učinkovitosti te metode.
Analiza DHMZ-a: 23 godine podataka
Na zahtjev Ministarstva poljoprivrede, DHMZ je 2018. godine proveo Analizu sustava obrane od tuče, a ona je obuhvatila 23 godine podataka. Zaključak je bio jasan:
'Provedene aktivnosti i analize nedvosmisleno pokazuju da obrana od tuče na sadašnjoj operativnoj, tehnološkoj i stručnoj razini nije svrsishodna za operativnu primjenu, pogotovo ne na razini financiranja iz Državnog proračuna i u operativnoj nadležnosti Državnog hidrometeorološkog zavoda.'
Rezultati su pokazali da broj dana s tučom znatno varira iz godine u godinu, a štete su se događale i u sezonama s najvećim brojem ispaljenih raketa. Usto, tuča nije glavni uzrok poljoprivrednih šteta: gotovo polovicu gubitaka uzrokuje suša, zatim mraz, poplave i vjetar.
DHMZ je upozorio i na ekološki aspekt: ispuštanje srebrova jodida bez sustavne kontrole može imati nepoznate posljedice za okoliš. Analiza je zato preporučila da se sredstva preusmjere na učinkovitije mjere zaštite, poput zaštitnih mreža ili jačanja sustava osiguranja od vremenskih nepogoda.
vezane vijesti
Europska praksa i smjerovi razvoja
U zemljama Europske unije praksa je raznolika. Sustavi obrane od tuče nacionalnih meteoroloških službi postoje još samo u Rusiji, Srbiji i dijelom u Kini. U državama poput Mađarske ili Rumunjske taj posao preuzele su agencije pri ministarstvima poljoprivrede, a u Austriji, Sloveniji i Njemačkoj provodi se u sklopu privatnih inicijativa, najčešće pomoću zrakoplova. U Francuskoj se obrana od tuče temelji isključivo na lokalno organiziranim mrežama generatora.
Tuča nastaje unutar snažnih konvektivnih oblaka u kojima se odvijaju izuzetno složeni procesi, a zbog njihove nepredvidljivosti ne postoji znanstveno pouzdan način njezina sprječavanja.
DHMZ zato smatra da bi se sredstva trebala usmjeriti u ono što dokazano djeluje, a to je razvoj prognostičkih modela, sustava ranog upozorenja i preciznog mapiranja područja s najvećim rizikom. Pravovremena upozorenja ostaju jedini način da se zaštite životi, imovina i poljoprivreda, navode meteorolozi.
Trenutno nema pouzdane metode
Bez obzira na to kakva će biti odluka o budućnosti sustava obrane od tuče, DHMZ naglašava da će nastaviti pružati znanstvenu i stručnu podršku donositeljima odluka. Postojeća mreža generatora i promatrača pritom je vrijedan resurs za daljnja istraživanja o intenzitetu i raspodjeli tuče u Hrvatskoj, što je ključno za razumijevanje klimatskih rizika i planiranje mjera prilagodbe.
Iako modifikacija vremena ostaje zanimljivo i poticajno područje istraživanja, trenutno nema pouzdane metode kojom bi se ono moglo kontrolirati. Ono što imamo jesu alati za predviđanje i prilagodbu - i upravo u tome, prema DHMZ-u, leži pravi smjer razvoja.
