Dok cijeli svijet pokušava iznaći strategiju borbe protiv klimatskih promjena, 50-ak zemalja svijeta sa sušama i njihovim posljedicama već godinama se hvata u koštac kontroverznom geoinženjerskom metodom – umjetnom kišom. U tzv. 'zasijavanju' oblaka najdalje su otišli Emirati, a neki njime pokušavaju riješiti i problem zagađenja zraka. I dok ovi 'chemtrailsi' ne uzbuđuju pretjerano standardne zagovornike teorija zavjere, na meti kritika su u znanstvenim krugovima
Uslijed sve većih vremenskih ekstrema neke zemlje svijeta posljednjih godina sve više koriste manipulaciju vremena kao alat u borbi protiv neželjenih vremenskih uvjeta. No, zasijavanje oblaka, odnosno stvaranje umjetne kiše kao potencijalno rješenje za suše i velike požare počelo se koristiti još 40-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u. Od tada se koristi u 50-ak zemalja, uključujući i Kinu, Rusiju, Tajland i Australiju.
Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) najdalje su otišli u strateškom korištenju ove metode. Još su 90-ih godina krenuli s programom zasijavanja oblaka, a danas na godišnjoj razini u 300-tinjak navrata stvaraju umjetnu kišu kako bi spasili zemlju od suše, požara, a time i svoja poljoprivredna dobra.
U veljači je zbog izrazito suhe zime samo u pet dana diljem UAE-a umjetno 'posijana' kiša čak 27 puta, pri čemu ta zemlja koristi specijalnu opremu, između ostalog i dronove te šest manjih aviona.
vezane vijesti
Neki građani na društvenim mrežama sad u šali 'naručuju' kišu od tamošnjih vlasti na određene datume, ne bi li izbjegli odlazak na posao ili ispit na fakultetu uslijed jačih padalina. Ipak, valja naglasiti da se umjetna kiša ne može tek tako stvoriti kad i gdje kome odgovara jer ovisi o već postojećim vremenskim uvjetima.
Kako nastaje umjetna kiša?
Umjetna kiša uglavnom se stvara sijanjem srebrnog jodida u oblake, kako bi se potaknulo stvaranje kondenzacije. Iako se mogu koristiti i neki drugi kemijski spojevi, osnovni princip je isti - gdje nema već postojećih oblaka, ne može biti ni umjetne kiše.
Kad su čestice srebrnog jodida, koji se na našim prostorima koristi u protugradnoj obrani (op.a. iako se država sve više okreće od te metode jer znanost tvrdi da ne postoje dokazi da je ona učinkovita protiv tuče), ubrizgane u oblak, privlače već postojeće kapljice vode te se one formiraju oko njih, pospješujući tako padaline.
Rakete sa srebrnim jodidom se pritom u oblake mogu lansirati sa zemlje, a koriste se i avioni i dronovi kako bi se ovaj proces izvodio iz zraka.
Alat u borbi protiv suše i zagađenog zraka, ali i oružje u ratu
I Meksiko se prošlog ljeta okrenuo ovoj tehnologiji, kad je zemlju zahvatila ekstremna suša, što je dovelo do gubitka usjeva, nedostatka vode i viših cijena hrane.
Jedna zemlja nedavno je umjetnu kišu pokušala iskoristiti kako bi riješila problem zagađenja zraka jer je ta padalina, kao i vjetar, učinkovita u njegovu smanjenju. Naime Pakistan, zemlja koja godinama muke muči sa zagađenjem zraka, krajem prošle godine prvi put je iskoristio umjetnu kišu u pokušaju suzbijanja opasne razine smoga u megagradu Lahoreu.
Zasijavanje oblaka se kroz povijest koristilo u različite svrhe, pa ga je SAD tijekom Vijetnamskog rata koristio kao oružje, produživši njime sezonu monsuna i tako stvarajući blato, čime je poremećen lanac opskrbe Vietkonga i zaustavljeno napredovanje njihovih trupa. Peking ju je pak upotrijebio uoči Ljetnih olimpijskih igara 2008. kako bi se oblaci 'ispuhali' prije održavanja te manifestacije. U tu svrhu je redovito koristi i Rusija uoči velikih praznika, kako državna slavlja ne bi upropastila kiša.
U travnju 1986. su pak piloti sovjetskog zrakoplovstva umjetno izazvali kišu u oblacima koji su se nakon eksplozije nuklearnog reaktora u ukrajinskom Černobilu preko Bjelorusije kretali prema Moskvi. Radioaktivni oblaci nisu stigli do Rusije, nego je kiša s nuklearnim otpadom zasula bjeloruske pokrajine.
Zašto je ova metoda kontroverzna?
Ovakvi primjeri pokazuju da se ova tehnologija može i zloupotrijebiti, no postoje i neki drugi razlozi zbog kojih se ova geoinženjerska metoda smatra kontroverznom. Neki znanstvenici upozoravaju da kristalići srebrnog jodida, koji se najčešće koriste pri stvaranju umjetne kiše, mogu negativno utjecati na lokalne ekosustave na kopnu, ali i na vodeni svijet jer potencijalno mogu biti okidač i za druge zagađivače. Neki pad dovode u pitanje i učinkovitost ove tehnologije.
Pritom postoji i zabrinutost da korištenje ovih čestica može izazvati trovanje jodom, koje se kod ljudi manifestira kombinacijom osipa na kožni i probavnih problema. Stoga se kao manje štetna alternativa trenutačno ispituje i upotreba negativno nabijenih iona poput kalcijeva klorida.
I dok vlade i privatne tvrtke važu prednosti i nedostatke ove metode, rasprava o ovoj kontroverznoj metodi ostaje dinamična i nepredvidiva kao i vremenske prilike. Najveći izazov je uspostaviti ravnotežu između potencijalne koristi koju ljudi mogu imati od umjetne kiše i potencijalnih zdravstvenih rizika kao posljedice dugotrajnog izlaganja.
