Tri desetljeća kasnije u njegovu rodnom gradu ponovo se prolomio val prosvjeda, najveći dosad usmjeren protiv 'samih temelja Islamske Republike'. Iz Bijele kuće američki predsjednik govori o gradu koji pada u ruke narodnih snaga, a simboličko vjersko središte režima za to se vrijeme pretvorilo u poprište dosad nezabilježenog ustanka, navodi se u analizi Modžtabe Deganija, prvotno objavljenoj na portalu Independent Persian.

Režim se godinama održavao silom

Hamenei je tijekom više od 30 godina na vlasti u Iranu preživio niz pobuna – od Mašhada 1992., preko studentskih prosvjeda 1999., Zelenog pokreta 2009., do pokreta Mahsa 2022. Svaki put režim je ostao na nogama brutalnom represijom, uz ogromnu političku i ekonomsku cijenu.

Možda je baš ta povijest vodila Hameneija i njegov uzak krug do uvjerenja da se i ovaj val nemira može ugušiti starom formulom: silom, iscrpljivanjem i prekidom komunikacija. No ono što se danas događa bitno je drukčije.

Iranski režim sada se ne suočava samo s još jednim valom prosvjeda, već s urušavanjem vlastite sposobnosti upravljanja. Islamska Republika prešla je rub između krizne i 'propale države'. Sad je to sustav koji više ne može održavati osnovne funkcije, osigurati legitimnost ni održati lojalnost, piše Degani.

Rat koji je sve promijenio

Prekretnica je stigla 12. lipnja 2025. godine, kada je Izrael izvršio masovne napade na vojnu i sigurnosnu infrastrukturu Irana. Time je režim gurnut u neviđeno izvanredno stanje od kojeg se nije oporavio.

U listopadu iste godine aktivirane su UN-ove sankcije, a SAD je dodatno pritisnuo iranske mreže krijumčarenja nafte. Režim je ostao bez novca, bez izvora tvrde valute i bez mogućnosti da osigura osnovne potrebe stanovništva –hranu, lijekove, struju, vodu, plin i gorivo.

Istodobno je morao nastaviti financirati sigurnosne snage, milicije i čitavu mrežu pokroviteljstva koja ga održava. No novca više nema dovoljno za oboje. Upravljanje je upalo u slijepu ulicu.

Od rentijerske sile do bankrota

Još 2019. i 2022. godine, usred smrtonosnih prosvjeda, režim se mogao osloniti na dnevnu prodaju 1,2 milijuna barela nafte, diplomatski manevarski prostor i relativnu koheziju svojih regionalnih saveznika.

Danas je sve to nestalo. Islamska Republika 2026. godine više nema novca, nema ozbiljnog diplomatskog izlaza ni funkcionalnu mrežu saveznika. Ostao je samo preskup aparat represije kojem istodobno nedostaje i legitimnosti i financiranja.

Tri desetljeća jedna od poluga preživljavanja bila je snažna regionalna mreža; Hezbolah u Libanonu, milicije u Iraku, hutisti u Jemenu, Hamas i Islamski džihad u Gazi te operativne strukture u Siriji. No ta je mreža danas ozbiljno oslabljena ili razbijena. Hasan Nasrala i njegov nasljednik su mrtvi. Hezbolah je pod neviđenim pritiskom. Iranske milicije u Iraku gube utjecaj, a raketni i PZO kapaciteti Islamske Republike teško su oštećeni.

Prvi put u desetljećima režim je slab i kod kuće i u regiji, bez mogućnosti da zastrašuje, pregovara ili prijeti iz pozicije moći.

Raspad moći na vrhu

Materijalni kolaps pratio je i politički. Hamenei, nekoć simbol neranjivosti, danas živi skrivajući se. Ključni zapovjednici IRGC-a su ubijeni ili marginalizirani, a u autoritarnim sustavima već sama percepcija slabosti vođe ubrzava urušavanje poretka.

Današnji prosvjedi nisu tek rezultat siromaštva ili nejednakosti. Oni nose jednu jedinstvenu poruku: rušenje Islamske Republike. Iranci su zaključili da se sustav ne može reformirati i da će njegovo daljnje trajanje uništiti budućnost zemlje.

Narod bježi od beznađa

Prosvjednici bježe ne samo od represije, već i od osjećaja da je država bankrotirala: ne može osigurati lijekove ni hranu, ne može održati struju, njezini se vođe skrivaju pod zemljom, a regionalna moć se raspala.

Islamska Republika više nije autoritativna država s minimalnim kapacitetima upravljanja, navodi autor analize koju prenosi Independent, već je postala sustav bez resursa i bez perspektive. Čak i ako režim pokuša odgoditi kraj represijom, ključna se činjenica ne mijenja: javnost traži promjenu režima, novac je nestao, a vanjska moć se urušila.

Jedno je sigurno: završnica je počela, zaključuje Degani.