KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA

Gospođa ministarka u aerodromskom hororu

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 03.01.2015 11:12
  • Objavljeno 03.01.2015 u 11:12
.

.

Izvor: tportal.hr / Autor: Ilustracija: Mario Jurjević

Postoji nešto u isto vrijeme tragično i komično u sada već kolosalnoj trapavosti Milanovićevih ministara. Taman kad se objavi radikalna štednja - stižu deseci novih luksuznih državnih limuzina. Kad se najavi početak racionalnog upravljanja državnog imovinom - Zmajlović za svoje ministarstvo zakupi najskuplji neboder u Zagrebu. Kad dugovi sirotinje i blagopočivajućeg srednjeg sloja dosegnu magičnu granicu - ode Varga službenim autom na skijanje u Italiju

A kad red letenja ne odgovara Vesni Pusić, po nju se u Tursku šalje Vladin avion. I na to se spiska stotinjak tisuća kuna, baš dok se siroti Boris Lalovac čudom čudi planu svojih kolega da u samo mjesec dana potroše dvadesetak milijuna kuna na službena putovanja.

Eto na što nam odlaze pare, dragi Borise. Na egzibicije gospođe ministarke.

Tragikomično je, kažemo, ali u isto vrijeme i bezobrazno, uvredljivo i naprosto glupo: Milanovićeva ekipa kao da je kolektivno pala na glavu pa ne vidi da svakim demonstracijom upravo kretenske neosjetljivosti samoubilački i do bola iritira građane. I što se te aferice više kotrljaju, to objašnjenja izgledaju maloumnija.

'Tako je bilo najefikasnije vratiti se u Hrvatsku, a da se pritom ne spava još jedan dan u Ankari', važno je prozborila Vesna Pusić, ne uspijevši smisliti baš ništa pametnije od još jednog zabijanja prsta u oko prosječnom Hrvatu. On, naš imaginarni Ivan Horvat, udobno zavaljen na kauču slušao je vijesti i zamišljao pokondirenu ministricu kako s drugog kraja svijeta samoljubivo naručuje taksi prijevoz do Zagreba, angažira ekipu za hitne intervencije i spašava samu sebe iz pakla check-in šaltera, waiting loungeva i onih užasnih presjedanja na aerodromima. Ili, ne daj bože, noćenja u dalekoj i stranoj zemlji.

Kvragu, valjda je barem to zaslužila, kad je već tako dobro ispregovarala koalicijski sporazum.

Sirotica ni ne zna da je tom istom prosječnom Hrvatu već dozlogrdila ona poštapalica da 'ima vlast kakvu zaslužuje'; ne, ovo je definitivno već previše, pa i da smo za bogom kamenje bacali...

Ostatak već znamo: na komod gospođe ministarke nepotrebno je potrošena svota kojom bi nekoliko desetaka tisuća građana već sutradan moglo dobiti besplatnu štrucu kruha. A u Hrvatskoj danas takve usporedbe više nisu demagogija, već brutalna stvarnost - pogotovo usred predsjedničke kampanje, u kojoj je dvoje preostalih kandidata gotovo puškom natjerano konačno da prozbori koju riječ o ovrhama, blokadama, bankarskom teroru i morbidnom problemu zvanom švicarski franak.

Ne, ovo je Vesninih pet minuta za nikad realizirani elitizam, pumpanje vlastitog ega i malograđansko iživljavanje nad nacionalnim resursima, lovom i strpljenjem. Kao zvijezdu vjerojatno su je dočekali jedino u HNS-u, stranci u kojoj ona ionako uživa kimilsungovski status: kad je te subote ušetala kroz vrata i nakon rukoljuba objasnila da je baš zbog stranačke parade digla na noge polovicu državne flote, okupljene male vesnice i mali ratomiri - koji su u zadnjih godinu dana obrnuto mutirali i također poprimili boju glasa vječne šefice - sućutno su stali klimati glavom.

Naravno, jer svi oni mogu zamisliti sebe u toj beznadnoj situaciji, suočeni s hororom zvanim aerodromska čekaonica ili hotel s pet zvjezdica.


I nažalost, nije to nikakav eksces, već situacija u kojoj se naša glavna junakinja već dobrano izvještila: nije li onomad brutalno isprepadala penzionere da neće imati primanja ako ne glasuju na referendumu za Europsku uniju? Nije li se samo blesavo i podrugljivo cerekala kad su je upitali o Srećku Ferenčaku i presudi zbog milijunskih malverzacija zemljištem? Nije li i onom suicidalnom Siniši Vargi, kojemu je bilo lijeno sam voziti na skijaški vikend pa je angažirao vozača, poručila da 'nije to smio napraviti'?

I to onako bezobrazno, desetak dana nakon što je zbog jednog hira i jednog stranačkog sastanka srajbala sto tisuća naših kuna?

Ne zamarajmo se time: kad prođe Vesninih pet minuta i kad se vrati u opoziciju, što je prirodno stanje i pozicija za samoproglašenu hrvatsku 'ljevicu' i liberalnu ili socijaldemokratsku opciju, moći ćemo opet maštati o političarima koji imaju barem jednu vrlinu potrebnu za javnu dužnost.

Najobičniju, jednostavnu poniznost.

Kad maštamo o savjesnim, stručnim i odgovornim ljudima kao alternativi, i lopovsku vlast se nekako može preživjeti.

A kad se i oni dočepaju telefonskog broja Vladinog voznog parka, shvatiš da uvijek i iznova proživljavaš sudbinu Billa Murraya u onom genijalnom 'Beskrajnom danu'. Svima njima to je potpuno svejedno: na vlasti ili u opoziciji, privilegije su više-manje iste. U drugom slučaju tek nema službenih aviona, ali zato ima napretek vremena za prazno moraliziranje, lažnu skromnost, neviđenu stručnost i prodavanje magle.
U civiliziranom, građanskom i kulturnom pakiranju.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!