Kanadski projekt nabave novih podmornica, poznat kao Canadian Patrol Submarine Project (CPSP), predstavlja jedan od najvećih i najznačajnijih obrambenih programa u povijesti te zemlje. Cilj mu je zamjena zastarjele flote klase Victoria jer se približava kraju svojeg operativnog vijeka pa sve teže odgovara zahtjevima suvremenog pomorskog ratovanja. Službena Ottawa planira nabaviti do dvanaest novih konvencionalnih podmornica sposobnih za djelovanje u Atlantskom, Tihom i Arktičkom oceanu, pri čemu ukupna vrijednost programa prema pojedinim procjenama prelazi 60 milijardi kanadskih dolara.

Nakon višegodišnjeg procesa evaluacije natječaj se sveo na dva glavna kandidata koji su ponudili suvremene podmornice kao vrhunac svojih nacionalnih brodograđevnih i obrambenih industrija, ali one istodobno odražavaju različite tehnološke i strateške filozofije. Posebnu dimenziju natječaja predstavlja činjenica da Kanada ne ocjenjuje samo tehničke karakteristike podmornica, nego i šire gospodarske koristi. Obje strane stoga su ponudile opsežne industrijske programe.

Južnokorejske tvrtke predložile su ulaganja u kanadsku brodogradnju, proizvodnju čelika, umjetnu inteligenciju, svemirske tehnologije i obrambenu industriju, uz tvrdnje da bi projekt mogao otvoriti desetke tisuća radnih mjesta u Kanadi u sljedećim desetljećima. Njemačka ponuda također uključuje značajna ulaganja te suradnju s kanadskim i norveškim partnerima. Berlin pritom koristi dugogodišnje sigurnosne veze u NATO-u i iskustvo zajedničkih obrambenih projekata kao važan argument u korist svojeg rješenja.

Njemačka ponuda temelji se na Tipu 212CD, projektu Njemačke i Norveške, a on predstavlja evoluciju iznimno uspješne obitelji njemačkih podmornica Tip 212 i Tip 214, poznatih po nečujnosti, naprednim sustavima pogona neovisnim o zraku (AIP) te visokim sposobnostima prikrivenog djelovanja. Njemačka industrija pritom naglašava dugogodišnje iskustvo u izvozu podmornica, visoku tehnološku zrelost sustava te snažnu suradnju s kanadskom industrijom investicijama i industrijskim paketima koji bi pratili samu nabavu.

Idealna za polarne vode

Podmornica tipa 212CD dizajnirana je za sjevernoeuropske vode i usko se podudara s budućim operativnim zahtjevima Kanade za operacije u sjevernom Atlantiku i Arktiku. Ima istisninu od 2500 tona na površini i 2800 tona pod vodom, duljine je 73 metra sa širinom od 10 metara te koristi oblik trupa dizajniran za smanjenje uočljivosti modernim aktivnim sonarnim sustavima.

Pogon kombinira dva dizelska generatora MTU 4000, litij-ionske baterije i sustav koji koristi tehnologiju membrane za zamjenu protona i elektrokatalizatore kako bi osigurali iznimnu podvodnu prikrivenost i izdržljivost bez potrebe za izranjanjem radi zraka do 41 dana. Borbeni sustav ORCCA podržava pak šest torpednih cijevi od 533 milimetra, sposobnih za lansiranje teških torpeda, a istovremeno čuva kapacitet za raketne sustave, protutorpedne presretače i bespilotna podvodna vozila.

Posebnost njemačkog prijedloga je to da Kanada ne bi postala jedini operater jedinstvenog dizajna podmornice. Njemačka i Norveška već upravljaju modelom 212CD preko zajedničke strukture nabave, a ona uključuje podijeljenu odgovornost za upravljanje dizajnom, nabavu i aktivnosti prihvaćanja te održavanja. Norveška istovremeno gradi namjensku infrastrukturu u Haakonsvernu za podršku održavanju, testiranju i operativnim aktivnostima nove podmornice.

Ako Kanada nabavi podmornicu 212CD, ukupna planirana flota mogla bi se povećati s 12 na njih 24 koje koriste identične borbene sustave, logističke mreže, arhitekturu obuke i postupke održavanja. Takva struktura raspoređuje buduće troškove nadogradnje između tri operatera i smjestila bi Kanadu unutar postojećeg multinacionalnog podmorničkog poduzeća. Njemački dužnosnici također su istaknuli mogućnost razmjene posade i zajedničkih operativnih praksi, što odražava dugoročan okvir koji bi mogao ostati aktivan četiri ili više desetljeća.

Solomonsko rješenje

Njemačka je priložila paket mjera procijenjen na 86 milijardi kanadskih dolara kumulativnog utjecaja na BDP i 654.695 radnih godina tijekom trajanja programa podmornica. Planirana ulaganja uključuju proširenje luke Churchill u Manitobi radi podrške izvozu ključnih minerala i ukapljenog prirodnog plina, proizvodnju baterija, umjetnu inteligenciju i naprednu industrijsku proizvodnju.

S druge strane, Južna Koreja nudi KSS-III Batch II, jednu od najvećih i najsuvremenijih konvencionalnih podmornica na svijetu. Razvijena za potrebe južnokorejske mornarice, KSS-III se odlikuje velikim doplovom, suvremenim borbenim sustavima i znatnim potencijalom za daljnji razvoj. Južnokorejska strana ističe sposobnost brze isporuke prvih podmornica, što je za Kanadu postalo jedno od ključnih pitanja zbog sve većih problema u održavanju postojećih plovila klase Victoria. Hanwha Ocean navodi da bi prve četiri podmornice mogle biti isporučene do 2035. godine, što predstavlja važnu prednost u odnosu na konkurenciju.

Osim toga, ove godine pojavile su se informacije da kanadska vlada razmatra mogućnost podjele narudžbe između oba ponuđača, pri čemu bi šest njemačkih podmornica bilo raspoređeno na atlantskoj obali, a šest južnokorejskih na pacifičkoj obali. Takvo rješenje omogućilo bi Kanadi ostvarivanje gospodarskih koristi od oba partnera, ali bi istodobno povećalo troškove logistike, obuke i održavanja zbog postojanja dvaju tipova podmornica u istoj floti.

Sa strateškog aspekta, stručnjaci smatraju da izbor između Njemačke i Južne Koreje odražava šire promjene u međunarodnoj obrambenoj industriji. Njemačka predstavlja tradicionalnog europskog lidera u gradnji konvencionalnih podmornica dok se Južna Koreja posljednjih godina afirmirala kao jedna od najdinamičnijih sila globalne vojne brodogradnje. Odluka Kanade stoga neće imati posljedice samo za modernizaciju njezine mornarice, nego i za budući položaj europske i azijske obrambene industrije na svjetskom tržištu podmornica.