Bezmalo godinu dana nakon najveće tragedije u novijoj povijesti Portugala – iskakanja iz tračnica lisabonske Glorije, hibrida tramvaja i uspinjače u čijem je strovaljivanju niz strmo brdo poginulo 17 osoba, vozimo se u tramvaju broj 25. Riječ je o vozilu koje ondje nazivaju Remodelado – jednovagonskom tramvaju prepoznatljive oker boje, pedantno obnovljenom 1995. godine. On na uskim tračnicama rutinski svladava strmine lisabonske turističke četvrti Bairro Alto, katkad još i nezgodnije od onih koje Gloria, nažalost, nije uspjela.

Neugodan flešbek na nesreću uspinjače gura nam srce u pete dok skičanje tramvaja u zavoju para spokoj poslijepodneva, sve dok vozilo iznenada ne zakoči pred nepremostivom preprekom – retrovizorom automobila parkiranog pored pruge. Ovo je svakodnevni prizor u Lisabonu, toliko apsurdan da ga lokalci već u šali smatraju turističkom atrakcijom, ali i indikativan za ovdašnje stanje fjake koje – oprostite, Dalmatinci – ima dublju dimenziju od one koju poznajemo na našem jugu.

U – dojma smo – dobro uvježbanom igrokazu, tramvaj će tako stajati na pruzi najmanje pola sata, vozač će telefonirati s remizom i tobože tražiti rješenje, iza njega će se formirati kolona tramvaja, sve dok trojici turista ne pukne film i ne podignu automobil te ga pomaknu koji metar udesno. U četiri dana, koliko ćemo provesti u Lisabonu, tramvajski zastoj ponovit će se najmanje desetak puta – nekad će kriv biti nemarno parkiran kombi, nekad bahati vozač Tesle, a nekad dostavljač manga i papaje kojemu se tropsko voće prospe po pruzi, pa po njemu zamiriše cijela 'lisabonska Trešnjevka' po imenu Estrela.

Ne kažemo da nešto ne valja s javnim prijevozom u Lisabonu – uz romantične tramvaje, imaju kvalitetan metro, redovne prigradske vlakove i moderne autobuse koje pokrivaju svaki kutak grada, električne javne bicikle koje nemilice tjeraju uzbrdo po atlantskom vjetru, a sve je to besplatno dobrom dijelu mladih. Ako vam se baš žuri, imaju i taksi koji će vas dovesti od točke A do točke B po cijenama dvostruko nižim od zagrebačkih, što je isprva teško objašnjivo uz benzin skuplji više od pola eura po litri nego u Hrvatskoj. Barem dok ne shvatite da je gotovo svaki drugi taksi električno vozilo.

Sudar fjake i turističke anksioznosti

Ono što pokušavamo istaknuti jest ta opuštenost, svijest da će se svaki problem uz malo strpljenja kad-tad riješiti, duboko ukorijenjenu u DNK ovog grada i nacije. Dakako, ako ste turist, treba neko vrijeme da se naviknete na to, posebno ako se gurate kroz uske džade oko precijenjenog dvorca São Jorge, mjesta od čije su unutrašnjosti veća atrakcija paunovi koji se šeću vrtom. Tiskajući se od dvorca prema dinamičnoj četvrti Alfama, sapletat ćete se o horde turista koje uglavnom razvoze u kolonijalno naslijeđenim tuk-tukovima i pitati se, ako već postoji klimatska anksioznost, kako to da netko nije smislio pojam turističke anksioznosti.

Ovu kletvu možete pokušati probiti ako odete u Belem, povijesnu četvrt uz obalu rijeke Tejo. Tamo ćete se prvo zapitati je li normalno da stotine ljudi stoje i čekaju red za najrazvikaniju portugalsku slasticu pastel de nata, u lokalnoj verziji poznatiju kao pastel de Belem. A onda ćete i sami strpljivo podnijeti taj ritual, sat vremena čekati na hrskavo lisnato tijesto s kremastim punjenjem koje je Mate Janković ove godine proglasio svojim omiljenim jelom u cijelom svijetu (ako vam se ne da čekati mjesto, ima i za van), i stvoriti podlogu za ugodnu šetnju do znamenitog, ali po cijeni ulaznice također precijenjenog tornja Belem.

Usput ćete se suočiti s daleko impresivnijom vizurom Spomenika otkrićima, betonskog svjedočanstva stoljetne portugalske pomorske tradicije, u čijoj pozadini moćno viri impresivan most, Ponte de 25 Abril, na dvije razine – gornjoj cestovnoj i donjoj željezničkoj – ali i replika kipa Krista Iskupitelja iz Rio de Janeira te svojom kičastom pompoznošću bode oči iz gotovo svakog kutka grada.

Amerikanci prekrivaju Lisabon

Već smo dva puta spomenuli precijenjenost, no budimo pošteni – jedino što je u Lisabonu, barem ako dolazite iz Hrvatske, precijenjeno jesu mainstream turističke atrakcije, dvorci i tornjevi prije svega cjenovno prilagođeni turistima iz bogatijih zemalja. Sve ostalo – hrana, piće, suveniri, roba u supermarketima i trgovačkim centrima – prosječno je dvadesetak posto jeftinije nego u Zagrebu.

Ovo otprilike odgovara i omjeru prosječnih plaća u dvama zemljama – portugalska bruto plaća iznosi koliko hrvatska neto – no prije nego pohrlite na krajnji zapad EU-a, imajte na umu to da cijene nekretnina u Lisabonu, kako u najmu, tako i za kupovinu, prema Eurostatu rastu više nego u Zagrebu.

Život po mjeri čovjeka

Zato ni u ovoj priči – kao ni u onoj prošlogodišnjoj iz Barcelone – ne možemo preskočiti temu priuštivosti stanovanja. Drastičan turistički rast sudario se s relativno niskim lokalnim plaćama, rastom vrijednosti nekretnina koje kupuju uglavnom stranci i nedovoljnom ponudom stanova za dugoročni najam, ali i velikim brojem migranata te jeftine radne snage iz Afrike i Azije koju poslodavci trebaju negdje smjestiti.

Stoga ćete ondje u vijestima, puno češće od naklapanja o trivijalnostima poput podzemnih spremnika, vidjeti pripadnike jedne od najdinamičnijih aktivističkih scena koji se lancima vezuju za nekretnine kako bi se oduprli neimarskim bagerima. Nisu to samo ljudi koji si danas ne mogu priuštiti stan u centru, pa su među aktivistima mladi Portugalci, dugogodišnji stanari, migrantske obitelji i stanovnici perifernih naselja, svi oni koje različiti aspekti iste stambene krize guraju u zajedničku borbu.

Oni ne traže kruha preko pogače – u gradu koji se diči savršenom klimom, visokom kvalitetom života, sjajnim obrazovnim ustanovama te iznimnom gastro i kulturnom ponudom (samo ovog ljeta u Lisabonu smo izbrojali čak šest glazbenih festivala s postavom aktualnijom od većine europskih) žele negdje živjeti za normalan novac.

Problem je što to isto žele i Amerikanci: državljani SAD-a su, naime, od 2023. godine najčešći kupci nekretnina u Lisabonu, od kojih čak trećina odlazi u ruke stranaca. Glavni je portugalski grad, sasvim je izvjesno, postao najzapaljivija otvorena fronta u tihom ratu 21. stoljeća – ratu za priuštivo stanovanje, koji bi, još više od hordi stranaca, mogao nagristi lisabonsku fjaku.

Jug kida udesno

Druga vrsta ideološkog rata čeka nas na drugom kraju zemlje – u Lagosu, šestom po veličini gradu u oblasti Algarve, južne portugalske pokrajine poznate po dramatičnoj i razvedenoj obali Atlantika. Turizam je ondje intenzivan od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Faro, najveći grad ove regije, dobio zračnu luku te se brendirao kao avanturistički i utopistički 'kraj Europe', privlačeći hipike, nudiste i slične liberalnije tipove gostiju.

Šezdesetak godina kasnije umjetnik i aktivist Fernando Silva Grade u lokalnoj bibliji prekomjernog turizma, knjizi 'Algarve, onakav kakvim smo ga uništili', argumentira da je u međuvremenu postao meka za horde pijanih stranaca, pohlepnih građevinaca i golferskih profitera koji su uništili arhitekturu, krajobraz te spor i jednostavan način života juga Portugala. Knjiga je pisana pod snažnim dojmom razdoblja potkraj stoljeća, kad su Englezi preplavili jug te zemlje uz svoje specifično turističko ponašanje, a danas smo svjedoci toga da se ono dislociralo drugdje, pa i u Hrvatsku.

Ova filozofija odražava se i u političkom životu juga Portugala: ondje, naime, većina glasača podržava populističku stranku Chega, čiji se moto ('Bog, domovina, obitelj i rad') tek u jednoj riječi razlikuje od gesla Salazarova diktatorskog režima. S njihovih se billboarda, uz poruku 'Spasimo Portugal', smiješi Andre Ventura, vođa portugalske desnice, čiji stavovi, posebno oni na temu protjerivanja ilegalnih migranata, uglavnom reflektiraju one njegovih prijatelja Geerta Wildersa i Mattea Salvinija. Na ranijim billboardima, koje mu je iz očitih razloga zabranio njihov ustavni sud, pisalo je, recimo, 'Nije vam ovo Bangladeš'.

Planski turizam

Odjeke ovog sentimenta doživjet ćete i u svakodnevnim situacijama: rijetki taksisti koji su porijeklom Portugalci neće vam se ni pokušati obratiti na engleskom, za razliku od njihovih brojnijih kolega s Dalekog istoka. No tvrdnje da je turizam uništio lokalni život uvelike su pretjerane: u Lagosu nećete vidjeti ni D od divlje gradnje – štoviše, jedina divlje sagrađena kuća uz obalu, raskošna vila gradonačelnika iz Salazarova doba, već godinama se bezuspješno prodaje za 25 milijuna eura.

Hoteli djeluju pitomo i prostrano, apartmanskih naselja je puno, ali su građena planski, baš kao i nova naselja 'za domaće' na obodu grada koja po količini bujne vegetacije i odvojenosti od turističkih sadržaja podsjećaju na Beverly Hills. Turistička ponuda je raznovrsna, ali vrlo dobro organizirana: od izleta brodom i kajakom s upućenim skiperima po geološki fascinantnoj obali, preko kilometarskih, ali i malih intimnih plaža do prepunih kafića, slastičarnica i restorana ispred kojih se strpljivo stoji u redovima, dužima što je objekt ocijenjen kao autentičniji.

Hladna voda, friška riba

Najduži je red, dakako, tamo gdje Portugal možete najautentičnije doživjeti – ispred skromnog, domaćima omiljenog ribljeg restorana na obodu marine, gdje miriši na friški ulov, a nijedno jelo ne košta više od 15 eura. Portugalci, naime, za razliku od Hrvata, plodove mora tamane kao da nema sutra, od pogačica s bakalarom za doručak, preko fenomenalnih srdela i tune za ručak, sve do kozica i svih vrsta školjki za večeru.

Jasna distinkcija između domaćinskih i turističkih objekata, uređene turističke zone bez kičeraja i urbanističkih svinjarija, povoljne cijene usluga, odmjerena ljubaznost i pomalo starinski šmek u predstavljanju lokalnih zanimljivosti – sve smo to doživjeli na jugu Portugala i voljeli bismo preslikati na cijeli Jadran.

Ako nam je nešto nedostajalo, to je nešto toplije more: krajem kolovoza temperatura mu je rijetko kad prelazila 20, no uz idealnu temperaturu zraka (25 do 28) te ugodan i blag vjetar s oceana, uspjeli smo za sobom ostaviti jedno od najpaklenijih ljeta otkad pamtimo. Da rezimiramo – nismo imućni Amerikanci, ali ne bismo se protivili dostojanstvenoj mirovini u Portugalu.