Bilogora je jedna od najnižih planina u Hrvatskoj i zapravo se više može govoriti o pobriježju, ali je zato uz Velebit najduža - 80 kilometara. Počinje kod Hudovljana iznad Koprivnice, a završava kod Đulovca gdje se veže na Papuk.

Hrvatsko planinarsko društvo 'Bilogora' iz Bjelovara tradicionalno na južnim obroncima srednje Bilogore organizira manifestaciju 'Proljeće na Bilogori' u okviru koje planinari, izletnici, šetači i ostali rekreativci imaju priliku tri do četiri sata hodati planinarskim putem 'Bilogorskim stazama'. Ovoga proljeća okupilo se njih tristotinjak iz desetak planinarskih društava koji su hodali šumskim stazama, poljskim putovima, i grebenskim crtama, livadama i proplancima, pitoresknim bilogorskim zaselcima i brežuljcima s kojih se pruža pogled na bjelovarsku kotlinu s jedne strane te na obrise zagorskog i kalničkog gorja s druge strane. Staza ima četiri kontrolne točke na kojima se nalaze pečati za ovjeru u Dnevniku planinarskog puta. Oni koji prikupe sva četiri žiga, dobivaju spomen-značku.

Staza kreće i završava na 242 metara nadmorske visine, na prostoru kraj Planinarskog doma Kamenitovac, sagrađenog 1951. godine. Jednokatna je to zgrada s drvenom terasom, u čijem se prizemlju nalazi blagovaonica i kuhinja. Na katu su dvokrevetne i trokrevetne sobe, a u potkrovlju grupno spavalište za 40 do 50 planinara. Omiljena je vikend destinacija Bjelovarčana na kojoj se priređuje i druge izletničke manifestacije.

Ovoga puta planinarski susret obogatila je kiparska kolonija. Atraktivna obrada drveta motornom pilom izazivala je divljenje izletnika i planinara - šest umjetnika pred publikom imalo je zadatak trupac hrasta kitnjaka pretvoriti u lijepo umjetničko djelo.

‘Tema je bila planinarstvo i sve što uz to ide pa smo radili kipove planinara i planinarki i životinja koje žive na Bilogori - sovu, puža, vepra, zloduha i patku’, kaže nam voditelj kolonije Ivan Trupković iz Sirača. Kolonije su u njegovoj organizaciji do sada održavane u Siraču, u okviru manifestacije Dani šljiva, ali je Ivan, nezadovoljan promocijom i radom, odlučio svoju ideju realizirati na drugim mjestima.

Taj umirovljeni šumski radnik već se 15 godina aktivno bavi kiparstvom, a prva skulptura nastala je još u djetinjstvu, u osnovnoj školi. ’Sada već polako prelazi u posao jer mnogi žele kupiti to što napravim, ali zaradim tek toliko da pokrijem troškove. Više mi za sada i ne treba, radim to iz ljubavi. Volim raditi pred publikom, ne smetaju mi ljudi i njihovi pogledi, upiti i muvanja. Jednostavno se isključim, čujem samo zvuk motorne pile, osjetim miris oktana, dima i prašine’, objašnjava nam.

Tesar i krovopokrivač Zoran Šestić iz Sirača umjetničku crtu u sebi otkrio je, kada je na nagovor prijatelja, motornom pilom oblikovao svoju prvu drvenu figuru. ‘Našao sam se u tome, to je hobi koji me opušta i relaksira. Ljudi se na kolonijama začude kad vide da čovjek motorkom obradi dio trupca u neku figuru, napravi neke detalje koje ih zadive’, priča Zoran i otkriva da su za kiparenje dobri jasen i orah, a najbolji hrast kitnjak.