Dio grada koji formalno obuhvaća nekoliko kvartova, od Splita 3 do Trstenika i Križina, posljednjih godina je u trendu: ozbiljno je predstavljen na velikoj izložbi u prestižnom Museum of Modern Arts (MoMA) u New Yorku, a pažnju hrvatske javnosti privukao je i u sjajnom dokumentarcu 'Betonski spavači'. Jedno vrijeme pogrešno promatran isključivo kroz stigmu betonske džungle, ovaj 'grad u gradu' danas ima potpuno suprotnu percepciju. Ako ništa drugo, o tome govore cijene: stambeni kvadrat ovdje je skuplji nego u većini drugih dijelova Splita, izuzev strogog centra, upravo zato što je život ovdje ugodan.

Toliko ugodan da se njegovim ulicama odvijaju stručne i turističke ture.

Jelena Borota (36) arhitektica je i urbanistica koja je u sklopu obilježavanja pola stoljeća velikog splitskog pothvata još prošle godine započela s ovom praksom, a zbog velikog interesa nastavila ju je. Po uzoru na američko-kanadsku aktivisticu i spisateljicu Jane Jacobs i šetnje velikim gradovima njoj u spomen, ove ture nazvane su 'Urbana promenada ulicama Splita 3 / Jane's Walk'. Pojednostavljeno rečeno, to je prilika zainteresiranima da spoznaju ono što intuitivno već osjećaju: svu genijalnost ovog golemog urbanog sklopa.

Nesplićani mahom impresionirani

'Šetnja je namijenjena samim stanovnicima ovog grada, no počeli su se pojavljivati i sveučilišni profesori i studenti iz Slovenije, Austrije ili Francuske. Nakon sat i pol, odnosno dva školska sata s pauzom, nesplićani su mahom impresionirani. A Splićani, koji znaju da je ovo sjajno mjesto, sada znaju i zašto', kaže nam ona.

Borota je studirala arhitekturu u Veneciji i urbanizam na Sorbonni, a njena sfera interesa su prostorni planovi malog mjerila i 'arhitektura za grad'. Posebno je istraživala urbane transformacije u tranzicijskim postsocijalističkim zemljama s naglaskom na javne prostore, a danas se bavi kreiranjem urbanističkih planova, projektiranjem i različitim razvojnim projektima.

Šetnju s Jelenom započeli smo na pješačkom mostu nad Ulicom Matice hrvatske, nedavno izgrađenim sastavnim dijelom najvažnije vertikalne osnovice Splita 3, koji je s naseljem napokon povezao Sveučilišni kampus s njegove sjeverne strane i tako mu dao novi dašak života. S 'gornje' strane mosta vidimo brojne fakultete i studente koji se ležerno spuštaju dugačkim stepeništem prema jugu. Ondje se nalazi jedinstvena ulica koja to nije, u stvarnosti golema pješačka zona dugačka gotovo dva kilometra i omeđena stambeno-poslovnim blokovima. On jesu golemi, no djeluju humano.

'Zato što se u to doba strogo poštivao standard, posebno kada se radi o javnim prostorima i javnim sadržajima. Urbanizam u svojoj osnovi to doista jest, prije svega planiranje javnoga', objašnjava nam Borota.

Koncept osmislili genijalci iz Slovenije

Tada, prije pedesetak godina, Split je iz zapuštenog gradića od kojih četrdesetak tisuća stanovnika naglo narastao za tri do četiri puta, pa su veliki gradonačelnik Jakša Miličić i direktor Poduzeća za izgradnju Splita Josip Vojnović odlučili izgraditi novi grad koji se naslanja na gradsku jezgru kao Split 1 i starije postratne kvartove kolokvijalno nazvane Split 2. Nekoliko godina su se pripremali, provodili ankete kojima su osluškivali bilo građana, a onda raspisali javni natječaj, na kojemu je pobijedilo troje genijalaca iz Urbanističkog instituta Slovenije - Vladimir Mušić, Marjan Bežan i Nives Starc. Oni su osmislili cijeli koncept, a potom su mahom lokalni i tada mladi arhitekti Frane Gotovac, Dinko Kovačić, Ivo Radić, Marjan Cerar, Ante Svarčić, Danko Lendić i Mihajlo Zorić projektirali pojedine ulice i blokove, svaku prepoznatljivu i na svoj način genijalnu.

'Osnovna misao vodilja bio je pješak, a osnovni cilj stvoriti ugodan način života i susjedstvo s mediteranskom notom. Svaki stanovnik ovog dijela grada morao je imati sunce, većina njih i pogled na more, svako dijete moralo je do škole doći pješice, i to pješačkim ulicama', kazuje nam Borota.

>> Crkva zavadila HDZ-ovce: Pale teške riječi, zapela gradnja

Suprotno glavnoj osi koja se proteže od Sveučilišnog kampusa na sjeveru gotovo do mora na jugu - jer ondje je, naime, koncem osamdesetih prekinuta izgradnja, a početkom dvijetisućitih niknuo je golemi Franjevački klerikat koji s osnovnom idejom ne komunicira najbolje - pješački koridori protežu se u pravcu istok-zapad. Svaka od tih 'ulica' ima svoju posebnost, ali opet imaju nešto zajedničko: veći stambeni blokovi zbog pogleda uvijek su smješteni sjevernije, manji južnije, a između njih prostor je gotovo pa intiman - sa šetnicom, klupama i zidićima za druženje, malim fontanama i dječjim igralištima, vrtovima s cvijećem i zelenilom. Pravo malo susjedstvo.

A treba samo zamisliti što bi bilo da je kompletan projekt Splita 3 realiziran: od planiranih 3,4 milijuna kvadrata, naime, izgrađena je tek trećina, u kojoj živi između 15 i 20 tisuća stanovnika. Na istoku, prema Žnjanu, trebala je biti još jedna velika os sjevera prema jugu, koja je ustvari trebala biti društveni centar ovog novog, gotovo pa utopijskog grada.

'Kao i kod većine velikih investicija, i ovdje javni sadržaji nisu realizirani čak ni u dijelu koji je izgrađen, no barem su sjajno isplanirani i prostor - mahom goleme površine između dvaju blokova - do danas uglavnom nije potrošen, makar je dio zemljišta u postupku povrata bivšim vlasnicima i osjeća se snažan pritisak kapitala', kaže Borota. Jedna od ključnih točaka njenih tura po Splitu 3 upravo je objašnjavanje snažnog aktivističkog angažmana samih stanovnika, a koji su se prethodnih godina borili za očuvanje cjeline koja bi u normalnoj državi već davno bila službeno zaštićena kao kulturno dobro.

Kako su se kalili aktivisti

Na nekadašnjem sportskom igralištu još uvijek stoji natpis 'R1', kao podsjećanje na rekreacijsku zonu u kojoj se nalazi i koju su investitori pokušali prenamijeniti. Na Trsteniku još uvijek stoji mala špina (slavina, op.a.) koju su sami stanari postavljali i nekoliko puta zamjenjivali, sve dok se nisu pokazali upornijima od vandala. A u obližnjoj podzemnoj garaži kontinuirano traje izložba koju organizira udruga Kvart, kao mali dio samoniklih umjetničkih događanja u ovim četvrtima. Prošlog tjedna u suradnji s Festivalom mediteranskog filma organizirana je projekcija filma na otvorenom, a idućeg će, recimo, u Papandopulovoj ulici koncert imati Papandopulo kvartet saksofona.

'Osnovni problem godinama je predstavljala činjenica da su građani izgubili spoznaju da imaju pravo utjecati na javni prostor i javne sadržaje. Stanovi, zgrade, hodnici ili garaže postali su privatni, a sve ostalo ničije. Zato je buđenje građanske svijesti zaista sjajna, izvrsna vijest', govori nam naša vodička dok ležerno koračamo pokraj sjajno dizajnirane stare robne kuće, kroz funkcionalne pješačke pothodnike, uz dugačke nizove poslovnih i uredskih prostora koji unatoč zapuštenosti generiraju živost, ispod nebodera u kojima se ljudi evidentno osjećaju kao u ugodnom domu, a ne betonskoj spavaonici. Šećemo se i pokušavamo Boroti predočiti scenarij po kojemu bi se jednom opet mogli ostvariti projekti ovakve veličine i grandioznosti.

'Danas nas u tome ne priječi samo društveno uređenje, nego zakoni koji naprosto ne dopuštaju razmišljanje u ovako velikom mjerilu, niti postoje alati za planiranje ovako značajnih javnih prostora i sadržaja. Vlasnički odnosi tomu sasvim sigurno ne pogoduju. No, po mom mišljenju, to nam ionako ne treba: umjesto na novu izgradnju, zbilja bismo se trebali fokusirati na održavanje, sanaciju i rekonstrukciju', drži ova splitska arhitektica i urbanistica.

A nama, kad smo sve obišli i spoznali kako se zbilja živi u Splitu 3, na pamet pada pomalo neobičan prijedlog: sjetili smo se kako je veliki splitski arhitekt okupljao friške stanare ulice koje je projektirao, ulaz po ulaz, pa uz kavu s njima raspravljao o tome što znači život u gradu i davao im svojevrsne 'upute za upotrebu' novih zgrada.

E pa sudeći po viđenom, došlo je vrijeme za edukaciju u obrnutom smjeru, da sami građani ponude gradskim urbanistima vlastite upute za upotrebu. Oni bolje znaju.

Ako se i ne izgradi nešto novo i revolucionarno, da se barem sačuva ono što imamo.