'Nema potrebe živjeti u državi u kojoj u pekari ili trgovini morate govoriti na engleskom dok kupujete. Svi se slažemo s tim i želimo vidjeti koji je najbolji način da se to provede. Da se to na neki način ne slomi preko stranih radnika, već da zaista svakome omogućimo učenje i polaganje hrvatskog jezika', ističe za tportal Ana Marčinko, voditeljica ureda Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Hrvatskoj. 'Čovjek koji je došao zaslužuje da se ponašamo dostojanstveno prema njemu', zaključuje misao dok me ispraća iz ureda smještenog u zagrebačkoj Dubravi, tik do okretišta tramvaja.

Stube na prilazu zgradi oronule su i ispucale, a ona je na dijelovima išarana crnim grafitima. Premda tom rutom svakodnevno prolazim otkad znam za sebe, u prvi sam se čas pitala što će me dočekati, kao da ću kročiti u neki tuđi svijet. Gospođa Marčinko, inače teologinja, objašnjava da su već desetak godina u najmu te da je riječ o gradskom prostoru. Ured im je na prvom katu pa, uspinjući se, vidim kontrast: šarenu kartu svijeta, natpis na nekoliko pisama i plakate o interkulturalnim susretima te tečajevima hrvatskog jezika, a njih organiziraju u više termina. Dok se u učionici učio hrvatski, na kauču su ljudi iz raznih zemalja čekali pravne savjete i informacije o integraciji.

'Na mjesečnoj bazi imamo otprilike 200 korisnika koji nam dolaze, prošle godine imali smo ih ukupno 1600, a nema dana da nemamo od 20 do 30 ljudi u uredu. Pružamo im ono što volimo nazvati integracijskim paketom; stvarno se trudimo da tim ljudima budemo suputnici na njihovom putu dok pronalaze svoje mjesto u Hrvatskoj', započinje. Obraćaju im se izbjeglice – osobe kojima je, objašnjava Marčinko, odobrena međunarodna zaštita u drugoj zemlji jer je u njihovoj nesigurna situacija, tražitelji azila, osobe pod privremenom zaštitom, povratnici u Hrvatsku i strani radnici.

'Svi ljudi imaju iste potrebe i proces integracije ne razlikuje se iako će on kod nekih ići sporije ili brže. Oni nose različite traume, zbog čega više-manje svaku osobu uključujemo u program psihološke podrške i smatramo da je to važno. Naši kulturni medijatori osobe su koje su educirane za to na koji način im pristupiti i kakve su jezične i kulturne prilike zemlje iz koje dolaze', kaže Marčinko.

Jezik je spona

Učenje hrvatskog jezika prva je stvar koju predlažu korisnicima. Nakon toga slijedi zaposlenje pa ostali aspekti integracije. Tako bi trebalo biti, ali u praksi je drugačije: mnogi strani radnici rade bez poznavanja jezika, držeći se u skupinama sunarodnjaka, što stvara nelagodu pa i odbojnost dijela domaćeg stanovništva.

No, kako pokazuje posjet Isusovačkoj službi za izbjeglice, mnogobrojni žele učiti hrvatski jezik pa se tako dvjestotinjak njih trenutačno nalazi na listi čekanja. Interesa ima, no sve se svodi na manjak resursa.

Premda bi, prema izmjenama Zakona o strancima, poznavanje i polaganje ispita na razini A1.1 trebao postati uvjet za produljenje dozvole za boravak i rad, još je neizvjesno kako će to provoditi. Naime samo od 1. do 31. siječnja ove godine izdano je 12.556 dozvola za boravak i rad, od čega za primjerice 2433 Filipinca, 2159 Nepalaca, 990 Indijaca te 741 Uzbekistanca. Pritom treba imati na umu to da značajan udio u statistici čine radnici iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Sjeverne Makedonije.

Usporedbe radi, podaci Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da je od početka 2025. godine do kraja studenoga izdano ukupno 160.176 dozvola za boravak i rad stranim državljanima. Od ukupnog broja, 76.700 dozvola odnosi se na novo zapošljavanje, 64.009 na produljenje postojećih, a 19.467 izdano ih je za sezonske poslove.

'Radni migranti nemaju mogućnosti platiti si tečaj, a druga stvar je to da se škole jezika često održavaju tijekom radnog vremena. Naprimjer, mi imamo tečajeve u večernjim satima i vikendom jer jedino tada oni mogu doći. Pitanje je koliko bi čovjek koji radi osam ili devet sati na građevini bio spreman ići na tečaj radnim danom. Tko bi od nas tako mogao sjediti i učiti jezik koji nije lagan?' kaže Marčinko i nastavlja:

'Ali ako čovjek radi od ponedjeljka do petka te mu se omoguće tečajevi vikendom, tada možemo drugačije razgovarati i pitati se zašto čovjek ne uči jezik, ako ga ne uči', govori, aludirajući na to da je nužno osigurati preduvjete tako da učenje jezika i integracija budu dostupni svima.

'Podržavamo to što se pokušava napraviti sustavan pristup, odnosno slika onoga što je potrebno za integraciju – možemo izraziti zabrinutost hoće li biti dovoljno vremena za proces prilagodbe, dovoljno nastavnika, organizacija i institucija, možemo o tome raspravljati – no pozdravljamo obavezu učenja jezika', naglašava tportalova sugovornica.

Tečajeve hrvatskog jezika u Isusovačkoj službi za izbjeglice drži sedmero nastavnika; nekad su grupe strukturirane prema jezičnom području, a nekad ih čine pripadnici različitih naroda i kultura, primjerice Filipinci i Bangladešani.

'Svatko od naših profesora koristi različite materijale i tehnike, uključujući glumu i teatar, a jako puno izlaze iz prostora i posjećuju različita mjesta u gradu, što je izazovno, ali lijep način da se grupa poveže. Kada završavaju s tečajem, to bude jako emotivno jer su se već povezali, posebno ako su zajedno došli do razine B1', objašnjava. Za svaki tečaj predviđeno je 75 sati, s time da oni koji prije nisu koristili latinično pismo prvo idu na pripremni tečaj.

Puno samostalnog rada

Bangladešanin Abdul Kadar, kojeg susrećem u Isusovačkoj službi za izbjeglice, tri godine sam je učio hrvatski, riječ po riječ, i čini mi se da je jedan od rijetkih s kojim razgovaram isključivo na hrvatskom. Kaže da ima gramatičkih problema te da sada polazi tečaj na razini B1. Zašto baš Hrvatska?

'Došao sam na radnu vizu jer u Bangladešu ima financijskih i političkih problema. Ovdje je mirno i dobro i zato sam ostao četiri godine', kaže i dodaje da sada već poznaje pedeset-šezdeset ljudi iz Bangladeša, a koji su u Hrvatskoj. Na pitanje o tome što rade odgovara da su neki na građevini, ali da ih je najviše u prijevozu taksijem i restoranima.

Filipinka Criszel Nunez trenutačno je na početnoj razini A1. Sporazumijevamo se kombinacijom hrvatskog i engleskog te saznajem da radi kao njegovateljica i da je oduševljena radnim kolegama. Kako joj je ovdje, pitam. 'Very happy, odlično!' A kako vam je učiti hrvatski? 'It is hard, teško, ali razumijem', dodaje.

Bez doprinosa volontera sve bi bilo teže. Marčinko otkriva da u Isusovačkoj službi za izbjeglice sada volontira puno bivših korisnika, a oni stranci koji dođu do napredne razine mogu učiti početnike. Po završetku tečaja mogu ići polagati ispit u jednu od certificiranih škola, no on košta.

'Nemaju svi mogućnost za to. Kada je to zaista nekome neophodno zbog statusa ili posla, pokrenemo humanitarne akcije ili skupimo iznos novca za određeni broj testova', naglašava.

Ima li izlaza?

'Ljudi koji su došli u našu zemlju izvrstan su lakmus-papir da nam pokažu koje stvari kod nas ne funkcioniraju. Jer ako imamo neke stvari koje nisu najbolje posložene ili slično, onda će se to prelomiti preko njih', napominje Marčinko i zaključuje da im se posljednjih dana javljaju preplašeni strani radnici jer nisu sigurni kako će se obaveza učenja jezika odraziti na njih i kome se trebaju obratiti.

Zbog ove teme kontaktirali smo i s Croaticumom – Centrom za hrvatski kao drugi i strani jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, najstarijom i najvećom ustanovom u kojoj se poučava i proučava hrvatski jezik za neizvorne govornike. Voditeljica Croaticuma, dr. sc. Ana Grgić, potvrđuje da je najviše njihovih polaznika na početnim razinama.

'Naši su programi vrlo intenzivni pa je to katkad prevelika zapreka, ali može biti i vrlo velika prednost jer se na taj način u kraćem roku ovlada znatno višom razinom. Jezik za strane radnike trenutačno je važna tema u Hrvatskoj pa se i u Croaticumu sve više bavimo time', ističe. Napominje da nude besplatne internetske tečajeve za razine A1 i A2 sa sučeljem na engleskom i španjolskom.

'Croaticum je izradio te tečajeve na idejni i financijski poticaj Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH 2017. i 2018. godine. Cilj je bio učiniti učenje hrvatskog jezika lako dostupnim i besplatnim potomcima hrvatskih iseljenika i ostalim zainteresiranima. Prema podacima iz siječnja, tečaju za razinu A1 pristupilo je dosad gotovo 35.000 osoba, a velik ih se broj njime poslužio da bi se pripremili za dolazak u Hrvatsku. Uskoro ćemo ponuditi i aplikaciju za učenje hrvatskog jezika na razini B1. Ti su alati namijenjeni upravo onima koji žele samostalno učiti ili se njima poslužiti za pripremu za uključivanje na tečaj', objašnjava Grgić u odgovoru za tportal te dodaje da provode i ispite, no da su im kandidati dosad najčešće pristupali na razini B1 jer je to razina potrebna za odobravanje dugotrajnog boravka u RH i dobivanje hrvatskog državljanstva.

'Ali različiti su ljudi pristupali testiranju i zbog brojnih drugih razloga, npr. radi nostrifikacije inozemnih diploma, zapošljavanja i sl. Slična testiranja provode se i u drugim institucijama, primjerice na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, u Osijeku, u Zadru, u Splitu, u Puli', podcrtava voditeljica Croaticuma.

I oni smatraju da je najavljena obaveza učenja hrvatskog jezika dobar smjer.

'Kako bi se uspješno uključili u društvo, na tržište rada ili dobili veće mogućnosti za obrazovanje, useljenici moraju barem u nekoj mjeri ovladati jezikom zemlje primateljice. Naravno da politika može reći da treba ili da se mora naučiti hrvatski jezik, a struka bi trebala reći kako ga naučiti i kako ga poučavati. Bila bi prava šteta da se u ovoj situaciji ne posluša glas stručnjaka koji znaju kako konkretnu jezičnu politiku provesti u praksi', naglašava Grgić te zaključuje da poslodavac i odgovorne institucije moraju stvoriti uvjete za njihovu jezičnu integraciju jer nam je ona svima u interesu.